Limunada
Lemonade

Summary/Abstract: Krilatica Kad ti život da limun, napravi limunadu , rijetko se ističe u društvenom diskursu našeg mentaliteta sklonog pasivnom prigovaranju, ali je zato silom prilika u svakodnevnom životu mjera za kojom se povode poduzetni pojedinci. Kako to u najboljem obliku izgleda u području umjetničkog stvaralaštva, pokazuje impromptu depo i izložbeni prostor Dubravke Lošić kojeg je zahvaljujući razumijevanju vlasnika, zasnovala u zamrlom proizvodnom pogonu tekstilne industrije Trikop d.o.o. na periferiji Blata na Korčuli. Jasan je potencijal projekta kao kulturne senzacije i onog što se kod nas u okviru strategije turističke ponude protokolarno voli nazivati vrhunskom kulturnom ponudom, a redovito se ne prepoznaje. Neupitno, po stvaralačkom naboju Dubravka Lošić jedna je od najpoznatijih domaćih umjetnica, a taj se sada prelijeva onkraj umjetničkog rada i na područje kulturnog poduzetništva. Granica razvoja potencijala koju nadaje njen otvoreni depo samo je nebo. Ni ne namjeravajući, umjetnica je pred lokalnu zajednicu u pogledu kulturne ponude ukalupljene u prevladavajući model interpretativnih i kulturnih centara, po stavila izazov živog umjetničkog rada, potencijal kulture stvaranja nasuprot kulture adoracije i eksploatacije povijesti i tradicije. Svi smo mi u izvjesnoj mjeri svjesni da je kultura dio ekonomije čija se pragmatična korist iskazuje indirektno, ali joj na razini razvojne strategije nismo spremni dati financijski poticaj, niti logističku strukturu veću od mogućnosti pukog preživljavanja. Naše društvo nakon osvajanja nezavisnosti snažno ulaže u obrazovanje neospornog likovnog talenta nacije osnivajući i održavajući tri akademije likovnih umjetnosti uz onu najstariju zagrebačku, a malo ili nimalo u sadržaje koji talente u koje se ulagalo trebaju pratiti i dalje razvijati. To se najviše odnosi na poduzetnički aspekt umjetničkog stvaralaštva poput tržišta umjetnina i održivog rada privatnih galerija zasnovanih na fiskalno–administrativnom standardu koji bi trgovinu umjetninama uopće uveo u sustav tržišnog gospodarstva ravnopravno sa svim ostalim proizvodnim djelatnostima. Sad se možemo upitati gdje je nestao dobar običaj sustavne izgradnje umjetničkih atelijera, gdje su se raspršile inicijative za razvoj središnjih čuvaonica koje bi sustavno, na principu energetske i ekonomske održivosti i pristupačnosti, riješile probleme pohrane umjetnina kako institucijama, tako i pojedincima. Ne mogu se poreći inicijative i pozitivni pomaci na razini administrativne podrške produkcijsko–logističkim, pa i egzistencijalnim potrebama umjetnika, ali ne iskazuje se namjera osmišljavanja okvira unutar kojeg bi konačno mogli funkcionirati kao samostalni, visoko dohodovni pojedinci. Zalaganje za izgradnju sustava koji bi vizualnim umjetnicima omogućio samoodrživ i dostojanstven rad i život ne treba povezivati s inicijativama koje bi stvaralaštvo vezivale za preživljavanje u tržišnim uvjetima. Kultura, a posebice umjetnost, pružaju okvir i stimuliraju razvoj stvaralačkih mentalnih kapaciteta pojedinaca i zajednice u cjelini što će se u konačnici funkcionalno odraziti na poboljšanje sveukupnih ekonomskih performansi društva. Zato su ona društva koja najviše ulažu u kulturu i najbogatija.

• Details
• Contents