We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Mala čitanka za feministički diskusioni kružok „Od materinske politike mira do feminističkog antimilitarizma“.
More...
Nadležnosti Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (BiH) nisu samo sadržane u Zakonu o Ombudsmenu , već i u drugim zakonima, donesenim na različitim nivoima vlasti u BiH . Nadležnosti ove institucije mogu se grupisati u sljedeće: one koje se tiču pokretanja i učešća u upravnim postupcima i upravnim sporovima, sudskim postupcima i prekršajnim postupcima, potom pokretanje postupka medijacije, pristupa informacijama, izvršenja krivičnih sankcija, prigovora u postupku ministarskih, vladinih i drugih imenovanja i, u konačnici, provođenje istraga i izdavanje preporuka, sve u cilju zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nadležnosti koje se tiču učešća u različitim postupcima (sudskim, upravnim i prekršajnim), najmoćnije su oružje koje Institucija ombudsmena ima za zaštitu ljudskih prava i sloboda u skladu sa svojim nadležnostima, zato što odluke donesene u ovim postupcima stiču kvalitet pravosnažnosti i izvršnosti, te su shodno tome provodive i pod prijetnjom upotrebe sile. Pokretanje i učešće u prekršajnim postupcima ograničeno je samo na slučajeve diskriminacije. Prema podacima dostupnim u godišnjim izvještajima o pojavama diskriminacije od 2011. do 2014. godine, ombudsmen je pokrenuo (samo!) dva prekršajna postupka. Pokretanje i učešće u sudskim i upravnim postupcima/sporovima nije ograničeno povredom nekog posebnog ljudskog prava ili slobode, te ombudsmen može u njima učestvovati kada god je to potrebno, radi zaštite ljudskih prava i sloboda i dostojanstva.
More...
Zaštitnik građana Republike Srbije je tokom deset godina svog postojanja uspeo, zahvaljujući čestim istupanjima u javnosti, predlozima za unapređenje položaja građana i svom internet sajtu koji je dostupan svima i na kojem se nalaze obrasci pritužbe, izveštaji o poštovanju prava i uočenim nedostacima u radu organa vlasti, da skrene pažnju na značaj institucije i postao dostupniji građanima, koji mu se, iz godine u godinu, u sve većem broju obraćaju. Tokom desetogodišnje prakse pokazalo se koji su to osnovni problemi u radu i funkcionisanju ove institucije, koji se izmenama zakona i pružanjem suštinske podrške od strane vlasti mogu prebroditi u interesu svih građana. Potrebno je, najpre, definisati pojmove zapaženo iskustvo i visoki moralni i stručni kvaliteti koji su uslov koji mora ispunjavati kandidat za Zaštitnika građana, pojmove nesavesno i nestručno obavljanje funkcije, koji mogu dovesti do njegovog razrešenja, kao i pojam političkih izjava čije davanje je Zaštitniku građana zabranjeno i koje, takođe, može dovesti do njegovog razrešenja, kako bi se sprečilo proizvoljno tumačenje i zloupotreba ovih pojmova. Mogućnost predlaganja kandidata za Zaštitnika građana treba dati građanima čime bi se unapredilo njihovo poverenje u instituciju, a predlaganje kandidata ne bi bilo isključivo u sferi podložnoj političkim uticajima, što poslaničke grupe svakako jesu. Kada su u pitanju uslovi koje moraju ispunjavati zamenici Zaštitnika građana, oni bi se morali u pogledu godina iskustva izjednačiti sa Zaštitnikom građana koji im prenosi ovlašćenja koja u punom obimu ostvaruju u odnosu prema subjektima čiji rad kontrolišu, posebno imajući u vidu da Zaštitnika građana, u slučaju odsutnosti ili sprečnosti da obavlja poslove, zamenjuje zamenik koga on odredi. Zakon predviđa pet specijalističkih oblasti Zaštitnika građana te bi se broj zamenika morao prilagoditi broju ovih oblasti ili eventualno, razmisliti o potrebi postojanja oblasti ravnopravnosti polova, u smislu postojanja Poverenika za zaštitu ravnopravnosti. Izmenama zakona je neophodno obezbediti punu nezavisnost Zaštitnika građana i to najpre finansijsku, koja je jedan od preduslova za postizanje organizacione i funkcionalne nezavisnosti. Zaštitnik građana mora imati mogućnost da budžetom koji je odobren za njegov rad samostalno raspolaže bez mogućnosti Vlade da bez saglasnosti Zaštitnika građana, obustavi, odloži ili ograniči izvršenje njegovog budžeta. Takođe, mogućnost Zaštitnika građana da, u okviru odobrenog budžeta, u skladu sa kadrovskim planom i aktom o sistematizaciji, samostalno zapošljava ili angažuje nova lica, ne sme biti uslovljena odobrenjem Administrativnog odbora Narodne skupštine, jer to utiče na efikasnost rada i predstavlja smetnju nezavisnosti. Posebnu pažnju treba posvetiti problemu koji se ogleda u tome što organi ne izvršavaju zakonom propisanu obavezu saradnje, odnosno izbegavaju je i postupak kontrole opstruišu na različite načine. Zbog toga je neophodno predvideti i sankcije za neizvršavanje obaveza koje su predviđene zakonom, a odnose se na saradnju sa Zaštitnikom građana, koji, za sada može samo snagom argumenata, ali i ličnim i institucionalnim autoritetom, uveriti u neophodnost otklanjanja propusta i unapređenja načina rada. Nepoštovanje i neprimenjivanje njegovih preporuka, mišljenja i inicijativa od strane subjekata kojima ih upućuje mora biti snabdeveno sankcijama koje poznaje pravni sistem, kao što je, na primer, novčana sankcija za organ i odgovorno lice u organu. Pored izmena koje bi doprinele nezavisnosti i efikasnijem radu Zaštitnika građana, potrebna je i izmena zakona koja bi doprinela očuvanju poverenja u ovu instituciju, a odnosi se na suspenziju Zaštitnika građana. U slučaju ispunjenja zakonskih uslova za suspenziju, ona bi trebalo da bude obavezna, a ne predviđena kao mogućnost, koja stoji na raspolaganju parlamentu.
More...
Uvid u pravni okvir vjerskih sloboda u BiH i analiza odluka Ustavnog suda BiH, ukazuje da je BiH, u smislu karaktera pravnih propisa i praktičnog postupanja, sekularna država. Pravnim okvirom je uspostavljen model institucionalnog i funkcionalnog odvajanja države i vjere uz mogućnost saradnje u pitanjima od zajedničkog interesa. Država je odvojena od vjere u smislu da „niti jedna vjera ne može imati privilegovani status državne“, ali i u smislu da „pojedincima garantuje slobodu izbora vjere, a vjerskim zajednicama samostalnost u organiziranju, upravljanju i djelovanju.“ U skladu sa pretpostavkama člana 9 stav 2 EKLJP, BiH može ograničiti oblik i opseg ispoljavanja pojedinačnih i kolektivnih vjerskih sloboda. U skladu sa ustavnim i zakonskim propisima princip zabrane diskriminacije djeluje kao jedan od osnovnih postulata regulisanja odnosa države i vjere, te pravnih garancija uživanja vjerskih sloboda. Iz prikazane prakse Ustavnog suda BiH vidi se da u svakoj pojedinačnoj odluci Ustavni sud slijedi pozitivni pravni okvir. Zavisno od konkretnog predmeta, stavovi Ustavnog suda BiH, čvrsto stojeći na principima sekularnosti, teže modelu odvojenosti ili modelu saradnje. Odlukom U 5/98 potvrđena je osnovna karakteristika sekularnosti BiH - „odvojenost uz saradnju“. Međutim, važno je uočiti da je zaključak predmetnog pitanja ove odluke, formalno potvrđen tek sa donošenjem Zakona o slobodi vjere BiH. Odlukama U 19/14, U 62/01 i AP 286/06 zadovoljeni su principi sekularnosti da BiH garantuje uživanje pojedinačnih i kolektivnih vjerskih sloboda, ali i to da javne vlasti mogu, štiteći osnovne vrijednosti demokratskog društva, ograničiti njihovo ispoljavanje u skladu sa principom konkordancije. Zaključak odluke U 4/04 dodatno osnažuje model sekularnog uređenja BiH jer utvrđuje da u svim odnosima javne vlasti moraju djelovati u skladu sa načelom zabrane diskriminacije kako bi uspostavile religijsku hramoniju i međureligijsku toleranciju. Uzimajući u obzir historijski značaj vjere na tlu BiH, te aktivnu ulogu crkava i vjerskih zajednica u svakodnevnom društvenom i političkom životu, mišljenja sam da važeći model odvajanja države i vjere uz mogućnost saradnje odgovara BiH, ako čak nije i nužan. Ipak, otvorena pitanja odnosa između države i crkava i vjerskih zajednica koja čekaju na regulaciju, mogla bi prouzrokovati izmjene pozitivnog pravnog okvira. Afirmiracija drukčijeg shvatanja vjerskih sloboda mogla bi dovesti i do drukčijeg shvatanja standarda i principa pozitivnog modela sekularnog uređenja BiH. Pri tome je nužno da javne vlasti zauzmu i zadrže nepristrasnu poziciju koja u svakom odnosu sa „vjerskim faktorom“ ne smije rezultirati diskriminacijom i narušavanjem državne neutralnosti.
More...
Constitution of Bosnia and Herzegovina established state structure clearly indicating what are the competencies of institutions in Bosnia and Herzegovina and by the principle of negative competence defined that all that is not under the state responsibility is under the responsibility of entities. However, in accordance with the Article 7 of Dayton Peace Agreement the Commission for Real Property Claims of Displaced Persons and Refugees (CRPC) was established and it used to be an absolute authority in the domain of property return and tenancy rights for displaced persons and refugees, as well as to all those illegally deprived from property during the war period in Bosnia and Herzegovina. The Commission did not use to work on the basis of regulations and laws of Bosnia and Herzegovina, but on the basis of its own regulations. CRPC decisions could not be revised by any institution in Bosnia and Herzegovina. CRPC could only revise its own decision by the appeal of interested party or by the official duty. This Body which had an international character and whose members enjoyed the immunity had limited time of duration of its mandate and during this period they resolved 300.000 requests by which more than 95% of deprived or occupied property was returned. When the mandate of CRPC ceased, all unsolved requests were passed to entities in accordance with entity laws and they continued to be resolved in accordance with the entity regulations. After the casement of CRPC, 700 appeals on which objections were given in a due time by interested parties, remained unsolved, but due to the undisputed decisions of CRPC and prohibition of their revision no one could decide on them.
More...
Od svog nastanka, 1948. godine, sa nastankom Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, međunarodni režim za ljudska prava zasnivao se na tradicionalnim mehanizmima zaštite prava razvijenih od strane Ujedinjenih nacija (UN), koje su dale značajnu ulogu državama. Naime, države su primarni akteri u međunarodnim procesima provedbe, ali i monitoringa ljudskih prava, odnosno države i istovremeno garantuju prava, ali i vode proces praćenja i izvještavanja. U nedostatku kapaciteta UN tijela da direktno prate stanje ljudskih prava u svim zemljama članicama, onda kada zemlje članice propuste biti dovoljno samokritične, pokazalo se da važnu ulogu igraju nevladine organizacije, čija je jedna od osnovnih uloga monitoring i izvještavanje o zaštiti ljudskih prava i zagovaranje njihove bolje zaštite kod domaćih institucija vlasti i međunarodnih organizacija. Efikasna zaštita ljudskih prava zahtijeva snažan angažman civilnog sektora i na državnom, ali i na međunarodnom nivou, jer su organizacije civilnog društva jedini subjekti koji kontinuirano prate stanje na terenu, te rade na podizanju svijesti o postojećim pravima i pozivaju donosioce odluka na odgovornost u slučaju njihovog kršenja. U tom pogledu revidiran je i proces praćenja i izvještavanja o stanju ljudskih prava od strane Ujedinjenih nacija (UN) i od 2008. godine uspostavljen je novi instrument: Univerzalni periodični pregled (UPP) od strane Generalne skupštine UN-a rezolucijom 60/251 2006. godine, koja UPP definiše kao novi međunarodni instrument u borbi za ljudska prava kojeg UN Vijeće za ljudska prava primjenjuje u procesu praćenja stanja ljudskih prava u državama članicama UN-a. Svake četiri godine, svih 192 države članice UN-a, bivaju predmetom UPP pregleda kroz koji se na univerzalan i jednoobrazan način vrši procjena ispunjavanja međunarodnih obaveza i opredjeljenja u pogledu ljudskih prava u cilju stvaranja demokratskog pritiska na vlade država da unaprijede situaciju u svojoj državi u pogledu ljudskih prava, te da se bore protiv neravnopravnosti i svih oblika diskriminacije. UPP se provodi kroz proces interaktivnog dijaloga kroz koji zemlja, čije se stanje ljudskih prava prati, prezentira svoj izvještaj, odgovara na pitanja i dobiva preporuke od drugih zemalja. Potom se neformalno usvaja izvještaj koji uključuje sve preporuke date zemlji u pregledu, a koji se ponovo zvanično usvaja na sljedećoj redovnoj sjednici Vijeća za ljudska prava. Oko 16 zemalja UN-a jesu predmet pregleda u okviru svake sjednice Vijeća, a 48 ih je predmet pregleda svake godine. Pored država, UPP pruža i mogućnost uključivanja nevladinih organizacija u ovaj proces. Naime, aktivnosti prije i nakon pregleda izvještaja ključne su za implementaciju konkretnih preporuka iz ishodnog dokumenta i tokom ovog perioda nevladine organizacije mogu ostvariti značajan uticaj kroz aktivnosti monitoringa, analize i zagovaranja. Neki od instrumenata učešća nevladinih organizacija u UPP procesu su: angažman u konsultacijama s vladom svoje države; podnošenje izvještaja interesnih grupa prema Vijeću za ljudska prava; lobiranje drugih država za davanje određenih preporuka; prisustvovanje sjednicama UPP radne grupe, kao i prisustvovanje i učestvovanje u sjednicama Vijeća za ljudska prava; te popratne aktivnosti vezane za zagovaranje za implementaciju preporuka. Prepoznavajući važnost novo-uspostavljenog mehanizma za praćenje ljudskih prava, ali i ulogu, koju su u istom dobile nevladine organizacije, Mreža pravde u BiH prihvatila je UPP kao instrument u svom radu, već u aprilu 2010. godine. Nakon konsultacija između članica, Mreža pravde se uključila u UPP proces kroz izradu UPP preporuka za BiH, koje su predstavljene od strane tročlane delegacije Mreže pravde na 14. sjednici UN Vijeća za ljudska prava, 11. juna 2010. godine u Ženevi. Pored pripreme preporuka i njihovog predstavljanja u Ženevi, u organizaciji Mreže pravde, održana je i obuka o ovom mehanizmu za predstavnike civilnog društva i sektora pravde. Također, za istu ciljanu grupu održana su dva okrugla stola u Sarajevu i Banja Luci na kojima su definisani zaključci koji naglašavaju potrebu za efikasniju primjenu UPP preporuka u pravosuđu BiH. Polazeći od ovih zaključaka, tokom strateškog planiranja Mreže pravde u 2010. godini, dogovoreno je da monitoring i izvještavanje o stanju ljudskih prava kod domaćih i međunarodnih institucija predstavlja primarni oblik djelovanja Mreže. Time je Mreža pravde - koja okuplja 64 nevladine organizacije, a čiji je osnovni cilj da pruža podršku institucijama vlasti u jačanju efikasnosti, neovisnosti i odgovornosti pravosudnog sistema Bosne i Hercegovine, kao i kvalitetnog informisanja, obrazovanja i zastupanja interesa građanki i građana u sektoru pravde - identificirala monitoring i izvještavanje o ljudskim pravima kao osnovni mehanizam pomoću kojeg nastoji realizirati svoje ciljeve. Razvoj pravosudnog sistema u BiH koji efikasno štiti ljudska prava i promiče vladavinu prava, nije moguć bez detaljne i stalne procjene rada sistema koja prati usklađenost domaćeg zakonodavstva i međunarodnih standarda. Sa ovim ciljem osnovana je i Radna grupa za izradu izvještaja „Univerzalni periodični pregled (UPP) o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini“ Mreže pravde, koja već od 2010. godine provodi proces monitoringa institucija sektora pravde na osnovu procjene provedbe UPP preporuka na koje se obavezala Bosna i Hercegovina u oblasti pravosuđa. Po četvrti put predstavnici nekoliko nevladinih organizacija, a ove godine predstavnici Asocijacije za demokratske inicijative, Centra za informativnopravnu pomoć Zvornik (CIPP), Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Udruženja «Pravnik», Udruženja stručnih saradnika i savjetnika u sudovima i tužilaštvima u BiH, i Udruženja za međunarodno pravo - zajednički su radili na monitoringu provedbe preporuka UN Vijeća za ljudska prava u pravosuđu BiH u sektoru pravosuđa u periodu od 2013. do 2014. godine. Kao rezultat ovog monitoring rada objavljuje se već po četvrti put publikacija Ljudska prava i pravosuđe u Bosni i Hercegovini: Izvještaj o provedbi preporuka u sektoru pravosuđa u BiH iz Univerzalnog periodičnog pregleda Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih nacija (2011. – 2012.). Izvještaj Ljudska prava i pravosuđe u Bosni i Hercegovini predstavlja nastavak već započetnog rada na primjeni UPP mehanizma i istovremeno predstavlja jedinstvenu publikaciju ove vrste. Cilj objavljivanja navedene publikacije jeste uvid u proces provedbe dobivenih preporuka UN Vijeća za ljudska prava, odnosno od strane njenih država članica, a nastalih kroz proces Univerzalnog periodičnog pregleda (UPP). Monitoring procesa provedbe UPP preporuka od strane članica Mreže pravde, fokusira se na pravosudni sistem, odnosno uključuje samo one preporuke koje su identifikovane kao krucijalne za unaprjeđenje sektora pravosuđa u BiH. Pored općeg pregleda zaštite ljudskih prava kroz pravosuđe, autori su identifikovali i preporuke za donosioce odluka s ciljem da podstaknu institucije vlasti na efikasniju i ažurniju primjenu UPP preporuka u sektoru pravde i kako bi ispoštovale obaveze koje je preuzela Bosna i Hercegovina prema međunarodnoj zajednici, ali i prema svojim građanima. Nadamo se da će Izvještaj biti koristan izvor informacija, ne samo predstavnicima pravosuđa, nego i nevladinom sektoru, te da će inicirati i razvoj interesovanja za konkretne akcije kod organizacija civilnog društva za djelovanje u oblasti pravosuđa. Mreža pravde će svakako nastaviti i u budućnosti sa aktivnostima monitoringa zaštite ljudskih prava u sektoru pravde, te će nastojati razviti i daljnje aktivnosti kada je u pitanju izvještavanje u okviru Univerzalnog periodičnog pregleda (UPP) prema domaćim institucijama vlasti ali, i međunarodnim organizacijama. Uzevši kao osnovu rezultate monitoringa o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini navedenih u Izvještaju, Mreža pravde je provodila i prateće zagovaračke aktivnosti kako bi se jačao uticaj građanki i građana kroz organizacije civilnog društva na proces donošenja novih odluka i implementaciju postojećih propisa u oblasti pravde. Na ovaj način, Mreža pravde nastoji dati svoj doprinos u poticanju aktivnog odnosa svojih članica i civilnog društva u cjelini ka razvoju nezavisnog, efikasnog, odgovornog i zakonitog djelovanja pravosuđa u BiH. Koristimo ovu priliku da se zahvalimo svima koji su bili uključeni u realizaciju pripreme analiza i izradu publikacije. Posebno se zahvaljujemo Američkoj agenciji za međunarodni razvoj (USAID), koja kroz Projekat razvoja sektora pravosuđa II pruža tehničku podršku Mreži pravde u BiH i njenim članicama.
More...
The relationship between the Constitutional Court and the Supreme Court of Cassation was not particularly controversial in the period when Constitutional Court`s jurisdiction was kept in the domain of classical jurisdiction in the review of constitutionality and legality of general legal acts. However, when in 2006 Constitutional Court obtained competence for the adjudication on the constitutional appeal and therefore entered the space of constitutionally guaranteed human rights and freedoms`direct protection, a fierce discussion broke out whether Constitutional Court may annul disputed court rulings - especially the decisions of the highest court – whenever it would find that those rulings had infringed constitutionally guaranteed rights. In those proceedings, the Constitutional Court acted in line with its constitutionally established competence, reviewing disputed court rulings to the extent necessary to determine whether ruling violated or denied a constitutional right and freedom, as alleged in the constitutional appeal. Although the difference in the Constitutional Court`s and courts’ of general jurisdiction competence can be well seen and explained on normative and even on practical level, in the jurisprudence it is not always the case. Namely, likewise the courts of general jurisdiction, as well as the Supreme Court of Cassation, sometimes failed to observe the particular legal cases from the broader horizon of constitutional law, causing their decisions to come to the Constitutional Court and be annulled on the grounds of established violation of guaranteed rights and freedoms, it`s also true that in some other cases the Constitutional Court had a tendency to step out of its jurisdiction and get inadmissible close to the character of control by the higher instance over the rulings of the courts. Nevertheless, such particular cases should be an impulse to judges, legal theoreticians and authors, general public included, to contribute with their arguments to controversial issues` resolving, and not to a priori generally negate the Constitutional Court`s nature of human rights and freedoms protector which stands above the courts of general jurisdiction. In other words, although the Constitutional Court is often labeled as “stronger”, “higher” or “superior” in the relation to judicial power, what matters in reality is the complementary acting of the Constitutional Court and courts of general jurisdiction, with mutual appreciation and arguments respected, especially when those arguments are opposed. Only in that way, in a partner relationship, in mutual interaction and dialogue, whose frames are defined by the Constitution, Constitutional Court and judicial power can contribute to the real rule of law and complete protection of human rights and freedoms.
More...
In this article, the authors are giving the analyzis of selective decisions of the Constitutional Court of Serbia in relation to some dilemmas in the constitutional oversight of judicial decisions. Two aspects of the constitutional oversight of judicial decisions in Serbia are rather controversial. First is the possibility of the Constitutional Court̕ s cassation of judicial decisions which violate human rights. The second is the potential role of the Constitutional Court as a „super revision court“. Those open questions make latent tensions between the Constitutional Court and the High Court of Cassation. The main thesis in the article is that the task of the Constitutional Court and the courts is almost identical. It is a complete and effective protection of human rights. The Constitutional Court is a subsidiary and not a souvereign protector of human rights. According to the authors, the interplay between the Constitutional Court and the courts has to be based on „a demand for complementarity“. Without that „complementarity“ no constitutional revision can prevent the persistante conflict between the Constitutional Court and the courts which endagers the implementation of the rule of law. The recent practice of the Constitutional Court indicates some positive moves towards the establishment of better institutional cooperation and mutual understanding, i. e. the constitutional culture which is less conflictual. However, much remains to be done. That is the common task of the Constitutional Court, the courts and the other institutional factors which are participating in the realization of the rule of law in Serbia.
More...
In the proceedings before constitutional courts of most European countries, regardless of the subject matter of the constitutional dispute, there are no parties formally (as is the case of court proceedings), instead as a rule, participants appear in the proceedings. When it comes to the constitutional complaint proceedings for the protection of fundamental rights and freedoms, obligatory participants in the proceedings before of the constitutional courts are: the appellant and the enactor of the act or action challenged by the constitutional complaint. However, other persons may participate in the constitutional court proceedings as well, persons most commonly referred in legal literature and constitutional court practice to as „third party concerned “. This paper analyzes the legal position and entitlement of these persons precisely because they have a legal interest in the outcome of constitutional complaint proceedings before constitutional court, since the decision of the constitutional court may affect (directly or indirectly) their rights or freedoms. As there is no provision in the Serbian present legislation for the third party concerned in the constitutional complaint proceedings before the constitutional court (which is rarely found in comparative law), the paper gives a critical review of the presence of a „legal gap“ on the status and entitlements of these persons and points to the necessity and way of its removal in accordance with the requirements of the Constitution and the European Convention (which our legislator has obviously ignored).
More...
In this paper I consider if it is possible to file an appellation (constitutional complaint) to the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina against one of the entity's Constitutional Court’s decision on a normative abstract review procedure. The paper is based on the decision of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina in case AP-2567/16 rendered in December 16, 2018. Here, the Court decided that the appellation was inadmissible because the Court does not have a jurisdiction in these types of cases. It argued that it is not in accordance with the “spirit” of the Constitution of Bosnia and Herzegovina to have jurisdiction in these cases. I argue that it is not possible to have en generale and a priori conclusion that appellations should be inadmissible. Instead, the Court should use the standard test regarding the admissibility conditions and decide on the question of admissibility. After the introductory remarks, I present the summary of the decisions of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (AP-2567/16) and the Constitutional Court of Federation Bosnia and Herzegovina (U 15/10). Afterwards, I summarize the legal opinions of several authors regarding this issue. In the fourth part I analyze the admissibility of the appellation in the case of AP-2567/16 using standards from the admissibility test developed in the case-law of the European Court for Human Rights. The test points out that state can interfere into a person’s rights in various ways – by ordinary court’s judgment, non-facere, even mere parliamentary act (statute) can be regarded as an act of interference. I argue that the decision of the Constitutional Court of Federation Bosnia and Herzegovina can be seen as an act which interferes into the property of appellants. Therefore, it seems that the appellation should have been declared admissible. In the fifth part, I argue that the manner in which the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina has changed its jurisprudence is not in accordance with the European standards introduced by the European Court for Human Rights and the Consultative Council of European Judges. In the sixth part I present the case-law of the German Federal Constitutional Court which shows that constitutional complaint against a decision of а constitutional court of federal unit or parliament act can be admissible. In the seventh part I analyze the merits of the case and argue that the decision of the Constitutional Court of Federation Bosnia and Herzegovina lacks quality in its substance that it can be regarded as an arbitrary one. Bearing in mind that interference into person’s property should be based on a law, which must be clear and non-arbitrary I conclude that the lawfulness condition from the ECtHR’s case-law is not fulfilled. Thus, there was a violation of the right to property. Therefore, it is possible to argue that an appellation against a decision of entity’s Constitutional Court may be admissible in special case like the one I have analyzed in this paper.
More...
In 2018, the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina received over 1,700 new cases, in which the appellants invoked a violation of the right to trial within a reasonable time. A review of statistics shows that the same court, in the period from January 2008 to February 2017, made a total of 1,447 decisions, in which it was established that domestic courts did not make a decision within a reasonable time. The Constitutional Court and the most important judicial bodies recognized this "hyper-production" of appeals (in which appellants complained of (alleged) violations of the right to trial within a reasonable time) as a systemic problem. In that sense, the only remedy available to potential victims was to make an appeal to the Constitutional Court. Decisions of this court in cases of violation of the right to a trial within a reasonable time have, over the years, tensely moved in the direction of relativizing the appeal as an effective remedy. In November 2018, this court decided that a certain period will not decide on appeals that raise the question of the length of court proceedings that are ongoing in Bosnia and Herzegovina. Other words, every person within a particular group, in principle authorized to submit an individual appeal, can not enjoy the right to file an appeal for breach of the right to trial within a reasonable time. This practice represents a radical precedent in the practice of this court and after such a decision in the domestic legal system, there is no (effective) remedy for this violation of human rights. In this paper, I will, through the stages, present the decisions of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina that have considered the violation of the right to a trial within a reasonable time, with special emphasis on the last stage, which took place in November 2018. I will focus on analyzing the practice of this court. One part of this paper makes a brief reference to the right to trial within a reasonable time and the right to an effective remedy in the context of their legal foundation and practical manifestation in Bosnia and Herzegovina. Apart from the questions considering the practical consequences of this precedent, I will also point to the state of legal insecurity and the urgent need for making concrete steps towards finding an effective solution to this legal issue.
More...
The author analyzes the reasons for proposal of the draft Law on Public Assembly in Republic of Srpska, the similarities and changes prescribed in the draft Law in relation to the effective Law on Public Assembly from 2008., as well as adherence to the standards established in the European Convention on Human Rights (ECHR) and other human rights standards that should be applied to a peaceful assembly and freedom of expression. The analysis shows that the draft Law, without any significant progress, contains identical restrictions on the right to freedom of peaceful assembly as the Law from 2008. Namely, the draft either introduces new or specifies the existing constraints for more efficient and expedient implementation of the regulations in practice, however the existence of legitimate goals and the necessity of a democratic society for the further existence of such constraints, was not taken into account. Therefore, the author considers that it is necessary to draft a new Law based on a proper analysis of the right to freedom of peaceful assembly prescribed in ECHR, article 11, which will be a sign of the maturity of democratic order in which there is no resistance toward acceptance of social activism expressed through the use of the right to freedom of assembly.
More...
This submission is short summary of the current developments, but also of the very detailed “Pink Report. Annual Report on the State of Human Rights of LGBT People in Bosnia and Herzegovina in 2014”, published by the Sarajevo Open Centre.
More...
The impact of the jurisdiction of the ECtHR on the Constitutional Court decisions is analyzed based on the normative framework established by the Constitution of Serbia (2006). Of particular importance are the provisions of the Constitution governing the relationship between national and international law, the basic principles of human and minority rights as well as the provisions on the Constitutional Court. By establishing the jurisdiction of the Constitutional Court to decide on constitutional complaints, the Republic of Serbia became a part of the large number of countries that recognized the importance of this legal instrument. At the same time, the constitutional complaint emerges as a specific „reference point“ between the national constitutional court and the European Court of Human Rights. It is the last legal remedy to be used before possible referral to the European Court. The complainants often turn to the Constitutional Court because of violation of their rights enshrined in the ECHR. However, when the protection of this rights is also ensured by the Constitution, the Constitutional Court shall assess the violation or denial of the right concerning the relevant provisions of the Constitution. The impact of the jurisdiction of the European Court on the decision-making of the Constitutional Court in the procedure of constitutional appeals is analyzed from two aspects: a general one, concerning the fundamental principles on which human rights protection system is based and from the perspective of individual guarantees of human rights. The Constitutional Court shows its willingness to adapt its jurisdiction and bring it into line with the ECHR and the case-law of the European Court. Moreover, the Constitutional Court of Serbia demonstrates that it understands the ECHR as a living instrument. However, the Constitutional Court should not be overshadowed and blindly guided by the case-law of the European Court or to use it as a “paravane“ to justify political desirable decisions. This is important because it is expected that the Constitutional Court will show the path that regular courts should follow to protect human rights and freedoms.
More...
The European Convention on Human Rights and the jurisdiction of the European Court of Human Rights have special position in the legal order of the Republic of Serbia – they are part of the of the Serbian legal system, they are below the Constitution and above the law and they are directly implemented and applicable. This special position of the European Convention and the jurisdiction of the Strasbourg Court have been recognized by the Constitutional Court of Serbia who frequently applies Strasbourg standards and jurisdiction. The paper analyzed the examples of good practice of the Constitutional Court in the implementation and harmonization of its case-law with the case-law of the European Court of Human Rights and challenges that the Constitutional Court is facing in this process.
More...
The presented work discusses both achievements and future challenges in front of the UN Human Rights System, especially including the role of the United Nations organization in shaping and developing the system for protecting the rights of the individual. The publication constitutes an attempt at reflecting upon the treaty protection, in particular upon the internationally protected substratum of individual laws influenced by changing reality, and upon the efficiency of corresponding control mechanisms, in addition to the presentation of the Human Rights Council’s role. The paramount aim of the authors is to probe into the current state of human rights protection in its common scope along with its efficiency in the context of contemporary challenges and threats. The publication is addressed to all readers interested in the problematic of human rights protection.
More...
According to Article 47 of the EU Charter of Fundamental Rights, victims of crime should be recognized as the persons wronged by the offender, protected against repeat victimization, granted access to justice and enabled to participate in criminal proceedings. This publication presents a collection of best/promising practices to support victims in Bulgaria, Finland, Germany, Romania and Spain. Certain practices refer to all victims of crime, while others relate to certain types of victims. The practices were collected for the whole spectrum of the criminal proceedings: investigation, prosecution, court. Information on the practices was obtained through desktop research (analyze of legislation, jurisprudence, strategies and programmes), questions addressed to institutions and organizations that have competences in the justice system, in the protection of victims' rights (ministries, courts, prosecutors’ offices, governmental agencies, law enforcement agencies, NGOs etc.)
More...
The report 'Current practices in the national criminal justice system in relation to victims of crimes' was written as part of the initiative Towards a More Responsive Victim-Centered Approach of the Criminal Justice System (RE-JUST) through desk research and information requests to relevant institutions and organisations. It is also based on CSD's long-term monitoring and studies of the situation of victims of crime in the country and provides a general overview of the approaches and methods used by police, prosecutors, judges, in cases that involve victims of crimes as witnesses or in other procedural capacities. Main obstacles to victims' access to justice have been pointed out, as well as points of non-compliance with European and global standards.
More...
Sloboda mirnog okupljanja podrazumijeva pravo javnog ili privatnog okupljanja, sa ciljem kolektivnog izražavanja, promoviranja, traženja i odbrane zajedničkih interesa. Ovo pravo uključuje učešće u mirnim okupljanjima, sastancima, protestima, štrajkovima, demonstracijama i drugim privremenim okupljanjima sa specifičnom svrhom. U tom smislu, sloboda mirnog okupljanja, kao neophodan element demokratskog društva, osnažuje osobe u izražavanju njihovih političkih mišljenja, biranju lidera koji će zastupati njihove interese i biti im odgovorni, ali i u ostvarivanju literarnih i umjetničkih težnji, te drugih kulturnih, ekonomskih i društvenih aktivnosti, kao što je npr. održavanje i razvoj kulture očuvanjem identiteta manjina kroz slobodno izražavanje njihovog mišljenja na okupljanjima. Pored toga, ovo pravo može imati važnu ulogu u ostvarivanju drugih građanskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i socijalnih prava. Takva međuovisnost i povezanost sa drugim pravima slobodu okupljanja čine vrijednim indikatorom nivoa poštivanja drugih ljudskih prava, kao i nivoa tolerancije prema različitim političkim, društvenim i kulturnim praksama i uvjerenjima. Poseban značaj prava na slobodu okupljanja ogleda se u mogućnosti utjecaja na vladu i njeno djelovanje kroz slobodno ispoljavanje mišljenja i stavova, u okviru redovnog političkog procesa. S tim u vezi, slobodno ostvarivanje ovog prava također pomaže različitim segmentima društva u artikuliranju zahtjeva i pritužbi, čineći ga krucijalnim naročito onim kategorijama stanovništva koje nemaju pravo glasa u izboru zakonodavnih ili izvršnih tijela vlasti, te onim građanima koji nemaju mogućnost ispoljavanja svojih stavova putem medija. Važnost ovog prava prepoznata je u brojnim međunarodnim i regionalnim dokumentima o ljudskim pravima, čija je članica i Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: BiH). Pored toga, u BiH je sloboda okupljanja garantirana Ustavom BiH, ustavima entiteta, Statutom Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: BDBiH), kao i zakonima o javnom okupljanju na entitetskom, kantonalnom i nivou BDBiH. Tako velik broj zakonskih akata kojima se regulira sloboda okupljanja na teritoriji BiH je, naravno, posljedica višeslojnog i kompleksnog sistema vlasti u državi, koji uključuje podjelu nadležnosti između države i entiteta, ali i entiteta i kantona u kontekstu Federacije BiH. Prema dostupnim analizama, takav regulatorni okvir rezultira brojnim razlikama, pa i proturječnostima u reguliranju slobode okupljanja između različitih administrativnih jedinica u BiH. Ovaj izvještaj donosi analizu zakonskog okvira koji regulira slobodu okupljanja u BiH iz perspektive ključnih međunarodnih standarda u ovoj oblasti. U tom smislu, vrijedi posebno naglasiti da je neovisni panel eksperata Ureda za demokratske institucije i ljudska prava (u daljnjem tekstu: ODIHR), pri Organizaciji za evropsku sigurnost i saradnju (u daljnjem tekstu: OSCE), zajedno sa Evropskom komisijom za demokratiju putem prava (u daljnjem tekstu: Venecijanska komisija), 2007. godine sačinio, a 2010. godine revidirao Smjernice o slobodi mirnog okupljanja (u daljnjem tekstu: OSCE-ove Smjernice ili Smjernice), u kojima su formulirani minimalni standardi kojih se države trebaju pridržavati prilikom reguliranja ove oblasti. Sadržaj Smjernica zasnovan je na ključnim problemima u oblasti slobode okupljanja, ali i mogućim načinima njihovog rješavanja, koji su u dokumentu predstavljeni putem primjera dobre prakse iz zakonodavstava država članica OSCE-a, te referiranja na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLjP). Upravo takav pristup ovaj dokument čini autoritativnim izvorom kada je riječ o međunarodnim standardima i primjerima dobre prakse u oblasti slobode okupljanja. Stoga je i ova analiza zakonskog okvira u BiH zasnovana prvenstveno na tom dokumentu. U dijelovima u kojima je to bilo svrsishodno i potrebno, analitički je okvir dopunjen i uvidima iz Izvještaja ODIHR-a o monitoringu slobode mirnog okupljanja u odabranim državama članicama OSCE-a iz 2014. godine, te relevantnih izvještaja specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija za slobodu okupljanja i udruživanja (u daljnjem tekstu: specijalni izaslanik). Izvještaj počinje uvodnim razmatranjima o samom konceptu, prirodi i karakteru javnih okupljanja koja uživaju zaštitu prema navedenim standardima. Zatim se nudi analiza rješenja u BiH u pogledu reguliranja prostora za okupljanje, imajući u vidu njegov poseban značaj za poruku koju okupljanje nosi. Nakon toga slijedi analiza ključnih proceduralnih pitanja kakva su prijava okupljanja, njene dopune i rokovi, te pravo na djelotvoran pravni lijek u kontekstu organiziranja i realiziranja javnih okupljanja. U okviru razmatranja o pozitivnoj obavezi države da štiti I omogućava ostvarivanje okupljanja, neminovna je i analiza propisanih obaveza organizatora javnih okupljanja, nakon čega slijedi pregled i analiza problematičnih ograničenja slobode okupljanja u zakonskom okviru u BiH. Izvještaj zaključuju preporuke usmjerene na unapređenje zakonske regulative u ovoj oblasti u BiH. Jedan od izazova u pisanju ovog izvještaja je bio i nedostatak analiza u oblasti slobode okupljanja iz perspektive pravnih propisa koji je reguliraju. Naime, ova je oblast u BiH u najboljem slučaju parcijalno istraženo područje, jer postojeće analize ne obuhvataju relevantne međunarodne standarde niti cjelokupan zakonski okvir koji se tiče ove kompleksne oblasti u BiH. Neke od dostupnih analiza također se fokusiraju na problematične aspekte slobode okupljanja u BiH iz perspektive prakse, na što ovaj izvještaj ne pretendira. Zbog toga se nadamo da će ova analiza ponuditi sveobuhvatan pregled ključnih problema u zakonskom okviru u BiH u ovoj oblasti, istovremeno nudeći i konkretna moguća rješenja koja mogu biti od koristi kako donosiocima odluka tako i ekspertima i aktivistima u oblasti slobode okupljanja.
More...