We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
In the chapter Against gravity. Paul Karl Feyerabend's strategy and autobiography Artur Hellich presents a profile of the Austrian-American philosopher and describes his academic and writing strategy. The first part of the chapter is devoted to Feyerabend’s ‘anything goes’ principle. Hellich points out the provocative rather than the serious nature of this formula and tries to defend its author against the allegations of irresponsible relativism. Then he proves the imitation of the rationalistic way of argumentation in Against Method was a form of pastiche of a serious scientific discourse. Hellich links Feyerabend’s strategy with the tactic of a ‘jester’ described by Leszek Kołakowski and argue that unfortunately Kołakowski the anti-absolutist did not see Feyerabend as his potential ally. Pastiche and parodistic strategy was also used by Feyerabend in his posthumously published autobiography (Killing Time, 1994). The close analysis of this work leads Hellich to present the Feyerabend's critique of the absolutistic and elitist demands of empiricist philosophy. Hellich argues that the criticism of science based on the neopositivist foundations finds expression in Feyerabend's ironic attitude towards the genre of autobiography. Feyerabend opposes a typical subject of an academic autobiography—a serious and distant scientist—to a character of the picaresque novel. At the same time, the traditional autobiographical scheme is replaced by a narrative of such picaresque. The key thesis of the chapter is that the reverse of the (so-called) Feyerabend’s methodological anarchism, aimed at criticizing and deconstructing the hegemonic demands of science, is the pastiche and parodistic performances and literary tricks, used both in Against Method (a ‘scientific’ thesis) and in the narrative autobiography. At the end of the chapter Hellich points out the ethical and political aspect of Feyerabend’s academic strategy of writing. He proves that Feyerabend became one of the icon of the left-wing revolution at the American universities in the sixties not by a mistake. The provocative performances and ironic strategies of writing were intended to shake the foundations of the monoethnical, monocultural and patriarchal institution of the university. For this reason, Paul Feyerabend’s strategy, close to the early postulates of the New Left movement, should be seen as a way of opposition to exclusionary academic policy and at the same time as a one of the possible ways to counteract its absolutist and elitist demands.
More...
Želeo bih da ovde ponudim jedan vodič za razumevanje savremenog sistema nereda, sistema rata i mira, vodič koji bi bio ilustrovan određenim istorijskim referencama. U stvari, poznavanje strategije, preciznosti nuklearnih projektila, tenkova i aviona zamaraju i najpažijivije duhove jednom mešavinom apstrakcije i monotonije, usred užasa imaginarnih plotuna. Odnos izmedu formalizma nuklearne strategije i stvarnih uloga konflikata postaje sve beznačajniji uprkos tome što, pred našim očima, istorijski događaji ponovo dobijaju svoju težinu, kao uzori za moralne snage i etička pravila koja nastavljaju da upravljaju nacionalnom politikom.
More...
Bijeg je stariji od napada, kaže antropologijsko istraživanje. Prema njemu bi čovjek, doduše parcijalno, bio grabežljiva životinja (grabežljivi lovac) ali ne ratna životinja a priori; usprkos tome otkriće oružja - za udaranje, bacanje, strijeljanje (izgradnja distance, neo-kortikalni razvitak) - igra ključnu ulogu u antropogenezi. Ako uopće nešto smijemo predmnijevati o prvotnoj nagođenosti ljudske psihe u pogledu borbe i rata, onda toliko, da ona radije izmiče no da se bori. »Plašljiv, ali sretan« (G. Meemann, podnaslov: Zašto se suvremenik pračovjek ne želi boriti, Ffm, Berlin-Wien, 1981). Tko izmiče, može početno bolje osigurati svoje šanse preživljavanja nego confrontateur. Razumijemo li plašljivost neutralno kao primarnu sklonost izmicanju, tada ona u ljudskom domaćinstvu poriva mora posjedovati prednost pred radošću borbe. Bježati je prvotno mudrije nego ostati na mjestu. »Pametniji popušta«.
More...
Komunizam se srušio, ali u mnogim zemljama, koje su još do nedavno bile komunističke, svedoci smo izbijanja ratova i međuetničkih sukoba. Medutim, ni u drugim zemljama nije ništa bolje. Da li je to možda sloboda? Ne radi li se tu o iznenadnoj pomami nerazuma? Ili je to pak perverzno ispoljavanje razuma, koji je trebalo da čovečanstvo izvede iz srednjeg veka? Nijedan rat nije »sulud«. Da bismo to bolje shvatili, problematiku razuma izveli smo iz filozofije zapadnog prava. Rejmon Aron, koji je, između ostalog pisac Mira i rata međa narodima, kao i obimne studije o Klauzevicu, na svom maču člana Instituta ugravirao je mudru Herodotovu izreku: »Nijedan čovek nije do te mere lišen razuma da daje prednost ratu a ne miru«. Međutim, kada je postao predsednik Akademije političkih i etičkih nauka ubrzo je dodao: »ali to nije istina«; ta intervencija nije samo izraz njegovog smisla za paradoksalno. Na taj način, Aron je dodirnuo i jednu aktuelnu temu, kojoj je želeo da ostane veran po svaku cenu, i koja je sadržavala određen krug naizgled nerešivih, mada njemu bliskih pitanja: kakav je odnos »razuma i nerazuma u istoriji« (to je naziv seminara koji je držao početkom 70-ih godina), ili kakva je Dijalektika nasilja (kako glasi naslov jednog njegovog dela)? Razmišljanje o ratu (Rejmon Aron), razmišljanje o nasilju nas zaista dovodi do paradoksalne situacije. To je razmišljanje o nepojmljivom, ili, bolje rečeno, to je rasuđivanje o iracionalnom, a ako bismo hteli da to obrazložimo, bilo bi to opravdanje nerazuma, pridavanje legitimnosti onome što je neprihvatijivo.
More...
»Nije čudno što se stara engleska reč foe (protivnik) probudila iz svog arhaičnog četvorovekovnog sna i u poslednje dve decenije, uz reč enemy (neprijatelj), ponovo ušla u opštu upotrebu. Kako bi se onda mogao, u jednoj epohi koja istovremeno proizvodi sredstva za nuklearno uništenje, i briše razliku između rata i mira, sprečiti tok promišljanja koje za predmet ima razlikovanje između prijatelja i neprijatelja? Sadržaj pojma rat još uvek je veliki problem, i rat postaje cinična igra, organizovanje kavgi, ili prazno samoobmanjivanje, ukoliko nije, sa obe strane, ograničen relativizacijom neprijateljstva.«
More...
Po malodušnom protivIjenju zločinima koje su SAD i njeni saveznici počinili u Vijetnamu, može se zaključiti da javnost ima gotovo isto tako malo naklonosti prema moralnim ograničenjima vođenja rata, kao što je imaju oni koji su preuzeli na sebe oblikovanje ratne politike SAD. Čak i kada se ograničenja u pogledu vođenja oružanog sukoba brane, to se čini samo na osnovu njihove zakonske podloge; njihova moralna utemeljenost se često malo shvata. Želim da pokažem da izvesna ograničenja nisu ni proizvoljna, niti samo stvar dogovora i da njihova valjanost ne zavisi jednostavno od njihove korisnosti. Drugim rečima, postoji moralna osnova pravila rata, iako sadašnji dogovori, službeno na snazi, nisu ni blizu njen savršen izraz.
More...
Pitam se, »kako je došlo do ovakvog slučaja političke kulture?«, »do ovog bankrotskog objašnjenja intelektualaca? Osjećam se gotovo podsjećen na 1914 godinu. Doduše bez tadašnje oduševljenosti ali sa istom zaslijepljenošču. Kako ste svi Vi, sa određernim nijansama, skrenuli na oficijelnu liniju?« - »Možda«, misli moj prijatelj, »jer je ona tačna.« - »Možda«, odgovorio sam, »ali jeste li jasno mislili, ili je to samo potonulo zadovoljstvo tobože ponovo stečenom normalizacijom ono što vas određuje? Predstavi sebi najprije sljedeće: Godinu dana kasnije. Jedna žena stoji sa svojim djetetom uz prozor. Oni gledaju napolje. Napolju je tamno, čađ. Napolje ne treba ići, zbog ultravioletnih zraka. Žena priča djetetu kako je bilo ranije i šta se desilo. Dijete pita: 'A zašto niko protiv toga nije ništa učinio? '
More...
Događaji su održanje mira činili sve manje vjerovatnim. Kako smo mogli tako dugo čekati da se odvažimo na rat? Više ne uspijevamo da shvatimo kako su neki od nas prihvatili Minhen kao priliku za iskušavanje njemačke dobre volje. Bilo je tako jer se nismo ravnali prema činjenicama. Bili smo potajno odlučili da ignorišemo nasilje i nesreću kao element istorije, jer smo živjeli u jednoj isuviše srećnoj i isuviše slaboj zemlji da bismo ih mogli uočiti. Učili su nas da se ratovi rađaju iz nesporazuma koji se mogu otkloniti i opasnosti koje se mogu odagnati ustrajanim strpljenjern i hrabrošću. Oko nas je bila stara škola gde su se generacije profesora - socijalista obrazovale. Prošli su rat iz 1914. godine, a njihova imena su, na svim promocijama, ispisivana na spomenicirna mrtvima. Ali, naučili smo da su spomenici mrtvima bogohulni jer žrtve pretvaraju u heroje. Pozivali su nas da osporimo već gotovu istoriju, da ponovo nađemo trenutak u kome će Trojanski rat opet moći da se ne dogodi, u kom će sloboda opet jednom jedinom gestom moći da otkloni spoljašnje neminovnosti.
More...
U Portugaliji je 1975. godine kontrarevolucija bila sama revolucija, zatočena u ponavljanje svojih obrazaca, u odsustvu teorijskog rada pobornika pretvorenih u vojnike, koji su se poduhvatili da, još jedanput, gestom kolekcionara, ponovo ožive praktična iskustva Lenjina, Trockog, i, u novije vreme, Rosela ili generala Klisrea, koji su im bili poznati iz kolonijalnog rata. Tim povodom Žan Danijel se zapitao: “Šta bi zaista mogla da znači ideja avangarde potpuno odvojene od masa, oslonjene samo na manjinu oružane sile?”.
More...
The moomin cycle is an unnusual prose. It is supposed to be read by children as well as the adults, however both groups will address it differently. Anna Kamienska, the first Polish moominologist, encouraged to read the Moomin books as a magnificent philosophical tractate. Many researchers define Moomin Valley as the utopia of freaks. Positive characters are tolerant, warm or at least understanding when they meet somebody different than themselves. Groke is the only exception, everybody are scared of her, and, for a long time, nobody wants to meet her—until the moment of confrontation in „Moominpappa and the Sea” that will be presented in this chapter. This special meeting with Groke displays all the signs of confronting the difference and foreignness that has been fuelled only by negative emotions of the experiencing subject. The foreigness is growing from the epistemological conditioning by fear and doubt, but it results in full understanding of the diversity that affects the image of the self as well. It appears to be the ritual which involves the process of ethical maturation and leads to create the adult identity of one of the characters, finally extracted from his family.
More...
This article briefly discusses the concept of color as a rhetorical term in Roman rhetorical literature. The term had several meanings: the style and character of work or speech, the stylistic device, the ornamentation or excuse and mitigating circumstance. A number of examples excerpted from Roman rhetoricians (especially from Cicero and Quintilian) and other authors which illustrate the above-mentioned meanings of this concept are quoted. Most attention, however, is devoted to the meaning of the term color in a type of declamation called controversia, in which it acquires the most technical sense: a brilliant turn in argumentation which, thanks to a skilful interpretation of facts, reduces or highlights the blame of an accused person. The term conceived in that way is usually associated with Seneca the Elder, the author of the work entitled „Oratorum et rhetorum sententiae, divisiones, colores”. Seneca not only lists examples of colores, excerpted from the other rhetorician's speeches, but also classifies and evaluates them, thus he becomes an important theoretician of the concept in question.
More...
This oral presentation outlines the notions of the political person that crystalize in the constitutional debates in Bulgaria in the nineteenth century. High standards to the moral qualities of the elected representatives and public officers have been set at the outset of the modern Bulgarian state. This historical account bears relevance to the present crisis of the image of the people in politics.
More...
Why Do Laws Obligate Us? Comparison Between the Theories of Legal Normativity byTseko Torbov and Hans Kelsen. According to Kelsen's famous view the validity of the constitution must be presupposed in order to preserve the “purity” of legal science - id est, to avoid the deducement of norms from facts. I compare this theory to its Cantian methodological roots and to the “legal criticism” of Tseko Torbov (1899- 1987). The pioneer of the Neokantian legal philosophy in Bulgaria tried to outgrow the Kantian doctrine of law. He introduced the lacking in Kant`s model basic legal principle, which functioned as a validating reason for all the “lawful” (real) norms. Its substance according to Torbov is justice. At the end of the article I explain the differences with the contrasts between Kelsen's and Torbov's views on meta-ethics.
More...