We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
San Antonio en la Bahía, Isla de Santa Silba, Croacia. Bilo je to na otoku Santa Silba, u uvali San Antonio. Tu smo dolazili brodovima, sidrili se i ostajali cijelo ljeto. Kad smo otkrili otok, nazvali smo ga Santa Silba, kolumbovskom gestom, jer je bio šumovit i svet. Osim toga, bilo je svjetsko prvenstvo u nogometu, baš je igrala Argentina protiv Hrvatske, pa smo preokrenuli govoriti španjolski, što nam je odlično krenulo. Televizijski prijenos utakmica mogao se pratiti samo na Šiminu brodu zvanom Autobus. Radi pristupa morali smo se ulagivati gazdi, pa smo Šimu nazivali Shimunazzi. U takvom obliku imena bilo je nešto virtuozno, a ticalo se i izgleda njegova broda, zatim izgleda njega samoga čija se kosa i brada na moru sve više kovrčala, a ticalo se i njegovih virtuoznih režija kazališnih predstava za ribe, o čemu će još biti riječi. On je nas zbirno nazivao Riquelme, fuzbalski korektno, iako malo poopćeno, budući da nas je bilo trojica takvih, pa nas je Šime dijelio po starosti, zapravo, tada još mladosti. Inače, brodovi su bili vezani uz mulić bez prava pristupa javnosti. Tu se odvijao naš ekskluzivni plemenski život.
More...
S njom započinješ život. Kao i filozofija sa sokratovskom majeutikom. Ako nije iskusna, možeš zaglaviti. Ili se roditi natraške kao prorok Muhamed i ja. No, uvijek se nađe neki sjajan mlad i plav Aškenaz liječnik što je tek započeo specijalizaciju. Spašava objema glavu: onoj koja te rađa i tebi koja se imaš roditi. Možda zato ti nemaš djece, jer si u nekom natražnjačkom izlijetanju dvostruko izašla iz izvora. Svijetu si tada rekla jedno vrlo neuobičajeno: Ne. Možda i jedino.
More...
Jesu li iscrpno napisani tekstovi o propasti romana značili nešto spisateljci koja je skupljala odbačene boce da bi mogla pisati? Straši li pisca čitanje o mogućoj uzaludnosti njezina/njegova rukopisa? Da je to što radi gotovo posljednje na polju napisanog. Teško da je o toj budućnosti razmišljao Jack London dok je dane provodio u iscrpljujućem radu da bi navečer mogao pisati. Ili Kafka koji je, možda ipak ambivalentno, želio da mu prijatelj spali rukopise.1 Pitanje Willa Selfa o tome kako se osjeća onaj tko je posvetio cijeli život umjetničkoj formi koja umire njemu naočigled, legitimno je i svojim postavljanjem propituje smisao života. Bar za neke. Kojima se proriče budućnost u enklavama. Sam upit započinje zamjedbom gubitka kulture pisanja.
More...
Interview with Pascal Quignard by Vincent Landel
More...
Ako se niži status u ustroju književnog roda i moralna podozrivost koja se tiče učinka romana ubrajaju u opća mjesta kritike sve do kasnih godina 19. stoljeća, tada jadikovke o propasti romana i o njegovoj nemogućnosti pripadaju konstantama moderne povijesti romana.
More...
Ako ste nekim slučajem pisac, jedna od blagodati roditeljstva u tome je što je vaš osobni kulturni rudnik opremljen svojim vlastitim kanarincima. Dok neumorno kopate put u budućnost, ti mali vjesnici ugušit će se otrovnim plinovima što se oslobađaju u iskopu dekadencije, ili će pak cvrkutati u čistom zraku onoga što nazivamo napretkom. Prije nekoliko mjeseci, jedan od mojih kanarinaca, koji je zašao u tinejdžerske godine i njeguje ambiciju da postane najveći rock–glazbenik na svijetu, prebirao je po svojoj električnoj gitari. Prekinuvši izvedbu posebno disharmoničnog i ljutitog riffa, upustio se u ne manje ljutit govor, čija mi je srž doduše već bila poznata: sve u popularnoj glazbi već je odsvirano, a oni koji su to učinili prvi, učinili su to i najbolje. Osim toga, trenutačna dostupnost gotovo svega što je ikad snimljeno guši njegovu kreativnost i on zato misli da nema nikakve nade.
More...
O poslu kojim se bavim uvijek govorim kao o pisanju, bilo da se radi o stvaranju vlastitog teksta, ili, mnogo češće, o prevođenju. Govorim uopćeno, upotrebljavajući uobičajenu riječ kojom se označava proizvođenje nekog teksta, iako već dvadeset godina te tekstove zapravo gotovo isključivo tipkam, počevši s prvim Machintosh Powerbookom iz ranih 90–ih godina. Tada bih još koncept teksta pisao rukom, sadržaj teksta razvijao na ekranu, ispravljao ga na papirnom ispisu, pa potom te ispravke unosio u tekst na ekranu. Tada mi je kompjuter još uvijek služio kao pisaći stroj. Danas rukom jedva da pribilježim neki podsjetnik, par riječi kojih bih se kasnije morao sjetiti, ali tek kao nešto priručno i privremeno. Sve donedavno sam sve ovo jednoliko smatrao pisanjem, dok mi je danas posve jasno da se ta dva načina rada na tekstu ne može podvesti pod isti nazivnik. Toga sam postao svjestan tek videći malu djecu koja još nisu naučila slova, ali se već znaju služiti tipkama na ipadu, ili prepoznavati brojeve na daljinskom upravljaču da promijene program na televiziji, iako još nisu naučila na papiru oblikovati brojke.
More...
Tko piše i što jest pisanje? Tko piše neprestano postavlja pitanje o smislu pisanja. Već je otuda izvjesno da se pisanje ne može razumjeti bez odnosa u kojem jezik i govor iziskuju ono što je srednjovjekovna teologija nazivala, doduše u negativnome iskazu, tertium (non) datur. Pisanje se odvaja od govorenja i jezika kao uvjeta mogućnosti vlastita spisateljstva time što prkosi vremenitosti govorenja. U materijalnome tragu brazgotine na papirusu ili slikovne informacije u digitalnome stroju posrijedi je težnja za dokidanjem »ovdje« i »sada«. Ovjekovječenje u tekstu poput Knjige čini pisanje božanskim tragom »vječnoga sada« (nunc stans). To je razlogom zašto je Derrida u spisu O gramatologiji zacijelo najupečatljivije uzdigao pisanje do razine problema mišljenja u doba kraja metafizike.1 U pisanju koje prethodi govoru, kao što sjene prethode svjetlosti onog viđenoga, pitanje tko piše nadilazi istraživanje onoga o čemu se piše. Tko i što pripadaju odnosu između »subjekta« i »stvari«. Jer netko i nešto nisu razdvojeni entiteti. Kada netko misli i govori o nečemu, tada ono što se misli određuje onoga tko misli iz same biti mišljenja kao takvoga. Tko govori uvijek je već u sebi razdvojen na onoga o kome se govori kada se uspostavlja razlika između »subjekta« i »stvari«. No, kada sama »stvar« ne može biti u potpunosti iskaziva zato što upravo ona omogućuje razlikovanje između tko i što se govori, tada je pisanje koje ostavlja trag ovjekovječen u tekstu eksperiment samoga života. To je iskustvo zaustavljanja govora na nultoj točki kazivanja.
More...