Author(s): Not Specified Author / Language(s): Bosnian
U posljednjih nekoliko godina, koncept slobode pristupa informacijama značajno je izmijenjen i unaprijeđen. Tradicionalno, slobodan pristup informacijama odnosio se na pravo svakog pojedinca da podnese odgovarajući zahtjev kao i na obavezu javne institucije da dostavi traženu informaciju. Međutim, ta se praksa rapidno mijenja utvrđivanjem novih standarda demokratskog upravljanja, prema kojima su institucije vlasti dužne da, na vlastitu inicijativu, objavljuju informacije o svom radu kako bi osigurale transparentnost i omogućile učešće javnosti u procesu donošenja odluka. Osim toga, kako ta nova perspektiva sugerira, nije moguće podnijeti ni kvalitetan zahtjev za pristup informacijama bez određenog nivoa preliminarne otvorenosti institucija, koja građanima omogućuje da znaju gdje i kako tražiti informacije. Idealan bi poredak podrazumijevao da institucije redovno objavljuju i ažuriraju sve važne informacije, tako da bi formalni, individualni zahtjevi za dobijanje specifičnih informacija postali prije izuzetak nego pravilo. U skladu s navedenim trendom, brojne zemlje širom svijeta usvojile su ili reformirale zakone o slobodnom pristupu informacijama na način da propisuju obavezu organa vlasti da proaktivno objavljuju ključne informacije od javnog značaja. Spomenuti zakoni preciziraju koje tačno informacije ili vrste informacija moraju biti proaktivno objavljene, kada i na koji način. Na osnovu komparativne analize odredaba o proaktivnoj transparentnosti sadržanih u državnim zakonodavstvima i međunarodnim sporazumima (kao što su: Konvencija o pristupu službenim dokumentima Vijeća Evrope, Aarhuška konvencija ili UN-ova Konvencija protiv korupcije ), Darbishire sugerira standard kategorija informacija koje bi javne institucije trebalo da proaktivno objavljuju: l informacije o nadležnostima, strukturi i osoblju, l strategije, planovi, javne politike, aktivnosti, procedure, izvještaji, evaluacije, odluke i publikacije, l informacije o javnim uslugama koje organi vlasti pružaju, l budžetske projekcije, prihodi i rashodi, revizorski izvještaji, l informacije o procedurama donošenja odluka, kao i o mehanizmima javnih konsultacija i učešća javnosti u procesima donošenja odluka, l informacije o korisnicima, ciljevima, visini i implementaciji državnih subvencija, l informacije o javnim nabavkama, kriterijima, ishodima postupaka, kopije ugovora, izvještaji o izvršenju ugovora, l informacije o listama, registrima i bazama podataka koje su u posjedu javnih organa, l informacije o žalbenim postupcima i mehanizmima za rješavanje sporova, l informacije o načinima ostvarivanja prava na slobodan pristup informacijama putem zahtjeva u situacijama kada tražena informacija nije dostupna, l zapisnici parlamentarnih sjednica, l sudske odluke. Pored toga, navedene bi informacije trebale zadovoljiti niz formalnih standarda. Prije svega, trebale bi biti pravovremeno i redovno ažurirane, te dostupne putem različitih kanala: interneta, oglasnih ploča, medija, publikacija i javnih biblioteka. Jedna od ključnih prednosti proaktivne transparentnosti sadržana je u tome što su informacije objavljene na proaktivan način dostupne svima, dok su informacije dostavljene na zahtjev uglavnom dostupne samo pojedincima. S tim u vezi, bitno je naglasiti da su informacije koje organi vlasti i javne institucije prikupljaju u procesu rada javno dobro, pa pravo na takve informacije imaju svi građani. Uz to, institucije vlasti pružaju niz javnih usluga, kao što su obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, te informacije o tome kako pristupiti tim uslugama moraju biti proaktivno dostupne široj populaciji. U tom smislu, proaktivno objavljene informacije preduvjet su i za ostvarivanje nekih od osnovnih ljudskih prava. Praksa proaktivne transparentnosti može dovesti i do generiranja novih vrijednosti. Takvim pristupom objavljivanju informacija može se doprinijeti stvaranju takozvanog informacijskog kruga, u kojem različiti subjekti, kao što su akademske institucije ili nevladine organizacije, koriste proaktivno prezentirane informacije, nadograđuju ih i tako stvaraju nove informacije koje institucijama vlasti mogu pomoći prilikom kreiranja kvalitetnijih javnih politika. Naprimjer, organizacije civilnog društva često analiziraju kako trošenje javnog novca utječe na siromašne i marginalizirane zajednice, što institucijama vlasti osigurava ključne informacije o prilagodbi budžeta potrebama različitih društvenih grupa. I konačno, proaktivno objavljivanje informacija značajno bi olakšalo i rad javne administracije, tako što bi smanjilo pritisak na službenike da procesuiraju i odgovaraju na pojedinačne zahtjeve za pristup informacijama kada su tražene informacije već dostupne. U Bosni i Hercegovini (dalje u tekstu: BiH), sva tri važeća zakona o slobodnom pristupu informacijama (dalje u tekstu: ZOSPI) na nivou BiH i entiteta ograničena su na reaktivnu dimenziju ostvarivanja prava na informaciju, odnosno na pružanje informacija isključivo na osnovu pismenih zahtjeva upućenih institucijama i organima. Državni zakon iz ove oblasti usvojen 2000. godine do sada je pretrpio četiri izmjene i dopune, ali nijedna nije podrazumijevala uvođenje obaveze organa vlasti da na vlastitu inicijativu objavljuju informacije od značaja za javnost. Ni zakoni o slobodi pristupa informacijama u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, koji su na snazi od 2001. godine, ne propisuju obavezu javnih institucija i organa da objavljuju informacije i u odsustvu formalnog zahtjeva. Ipak, neovisno o restriktivnim odredbama ZOSPI-ja, elementi proaktivne transparentnosti sadržani su u drugim zakonima i propisima u BiH koji pojedinim institucijama nalažu da objavljuju određenu vrstu informacija, kao što su informacije o budžetu, o javnim raspravama, javnim nabavkama i sl. No, kroz zakonski je okvir neophodno utvrditi snažniju obavezu proaktivne transparentnosti, koja bi mogla doprinijeti povećanju povjerenja u institucije vlasti, omogućavanju lakšeg pristupa javnim uslugama i učešću građana u odlučivanju o ključnim pitanjima koja ih se tiču. Konkretno, odredbe proaktivne transparentnosti potrebno je uključiti u zakone o slobodi pristupa informacijama kako bi se izbjegla fragmentiranost u informacijama, uspostavio minimum standarda koji će institucijama olakšati rad a građanima omogućiti ostvarivanje prava na informaciju u punom smislu riječi.
More...
