Series:Fondacija Centar za javno pravo - Analize

Član 112 Zakona o prostornom uređenju Unsko– sanskog kantona (Stručno mišljenje o usaglašenosti sa Ustavom BiH i Ustavom FBiH kao i sa Zakonom o upravnom postupku FBiH)

Author(s): Neven Akšamija / Language(s): Bosnian / Publication Year: 2014

Analiza ovog slučaja pokazuje u cjelini u kojoj mjeri fragmentacija pravnog prostora u Bosni i Hercegovini donosi brojne probleme za primjenu prava u cjelini i za građane čije se pravne pozicije štite ili opterećuju konkretnim propisima. Iz izloženog može se zaključiti da je sporna ustavnost same odredbe člana 112 Zakona o prostornom uređenju i građenju USK, kako sa aspekta Ustava Bosne i Hercegovine, tako i sa aspekta Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, i da je ista odredba, s obzirom na tumačenje i primjenu u postupcima pred organima u Unsko-sanskom kantonu, zasigurno neustavna, posebno u pogledu Ustava Bosne i Hercegovine. Kako izdavanje građevinske dozvole spada u građanska prava i obaveze, ostavljanjem zainteresovanih lica bez pravne zaštite krši se njihova pozicija zaštićena ustavom. Tumačenje člana 112 u smislu privilegiranja investirora kao isključive stranke počiva na iskrivljivanju jezičkog značenja same norme odnosno, pretpostavlja se da je tekst norme jezički posredovana riječ „samo“ (samo je investitor stranka). To dovodi i do proizvoljne (arbitrarne) primjene spornog člana, što je samo po sebi neustavno. Član 112, a posebno njegovo tumačenje i primjena, su i u suprotnosti sa odredbama Zakona o upravnom postupku, preciznije člana 1 stav 2 u vezi sa članom 48 Zakona o upravnom postupku. Ovim članom, njegovim tumačenjem i primjenom uvedeno je posebno pravilo postupka koje nije u skladu sa federalnim zakonom. Kantonalni zakon mora biti usaglašen sa izričitim propisom federalnog Zakona o upravnom postupku. U tom je smislu instruktivan eksplicitan stav Suda Bosne i Hercegovine da stranačka legitimacija ne spada u one odredbe upravnog postupka koje se mogu derogirati u smislu ograničavanja posebnim zakonodavstvom (lex specialis). To znači da su tumačenje i primjena člana 112 Zakona o prostornom uređenju i građenju u formi spomenute prakse upravnih organa Unsko-sanskog kantona nezakoniti. Citirana sudska prakse nedvosmisleno pokazuje da ovlaštenje za pokretanje spora protiv nekog upravnog akta ne zavisi od stranačke legitimacije u upravnom postupku, već se ovlaštenje za pokretanje upravnog spora isključivo veže za povredu prava i pravnih interesa konačnim upravnim aktom. Prema usaglašenim stavovima različitih sudova, svako ko smatra da mu je konačnim upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili pravni interes može pokrenuti upravni spor (Sud Bosne i Hercegovine čak odriče pravnu zaštitu u upravnom sporu licima koji su učestvovali u upravnom postupku primjenom posebnih propisa, ali im konačnim upravnim aktom nije povrijeđeno neko njihovo pravo niti pravni interes). Federalni zakon o upravnim sporovima daje pravnu zaštitu i jednim i drugima, ali kao posebnim kategorijama – odvojeno su kategorisana lica kojima je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili pravni interes, a odvojeno lica koja su bila učesnici u postupku. Prema tome, lica kojima su kantonalni organi odbili svojstvo stranke u postupku izdavanja građevinske dozvole, a koja imaju pravni interes da učestvuju u postupku, mogu protiv konačnog rješenja kojim je odlučeno o legitimaciji pokrenuti upravni spor. Pored toga, takva lica mogu pribaviti rješenje kojim se izdaje građevinska dozvola, protiv njega uložiti žalbu, i potom u slučaju negativnog ishoda, podnesu tužbu Kantonalnom sudu u Bihaću. Kao argument dopuštenosti tužbe može se koristiti odredba člana 2 Zakona o upravnim sporovima, dok kao razlozi osnovanosti tužbe dolaze u obzir odredbe ustava i Zakona o upravnom postupku, s obzirom na brojnu iznesenu sudsku praksu koja podupire ovakav stav. Uz to se takvo lice može pozivati i na Zakon o zabrani diskriminacije, koji u članu 11 omogućava njegovu primjenu u postojećim upravnim ili sudskim postupcima. U slučaju negativnog ishoda, može se podnijeti vanredni pravni lijek – zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu Federacije BiH, uz istovremeno podnošenje apelacije Ustavnom sudu BiH. Mislim da je takav ishod krajnje nevjerovatan s obzirom da postoji sudska praksa (dijelom je gore navedena) i ona ide u prilog ovdje iznesenim tvrdnjama. Pored osnovne pravne zaštite u upravnom sporu, lica čiji su pravni interesi povrijeđeni navedenim zakonom, a posebno njegovom primjenom, može pokrenuti i postupak kod Ombdusmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Ovdje obzirom na očigledne povrede ljudskih prava navedenim tumačenjem i postupanjem. Isto tako, može se podnijeti i tužba za zaštitu od diskrimacije po članu 12 Zakona o zabrani diskriminacije, kojom bi se utvrdila diskriminacija lica kojima je uskraćeno pravo na učešće u postupku u odnosu na lica u istom položaju u pogledu postupaka u drugim kantonima, na nivou Federacije, u RS i Brčko Distriktu BiH. Presuda kojom bi se utvrdila diskriminacija mogla bi primorati kantonalne organe da odustanu od sadašnje prakse, iako je ishod ovakvog postupka donekle neizvjestan, s obzirom na nepostojeću ili oskudnu objavljenu domaću sudsku praksu iz oblasti zaštite od diskriminacije, čak i nakon pet godina primjene zakona. Konačno, kantonalno Ministarstvo u obrazloženju rješenja koje je ovdje uzeto kao primjer konkretne upravne prakse citira presudu Vrhovnog suda BiH, broj U-236/91 od 28. februara 1991. godine. Presuda postoji i objavljena je, ali je donešena za drukčije činjenično stanje i u drugačijem pravnom okviru. Prema Ustavu SFRJ, tadašnja Federacija je uređivala opšti upravni postupak, a republike su uređivale posebne postupke (čak i sudske, kao na primjer vanparnični postupak) u okviru svojih nadležnosti. To prema sadašnjem stanju nije slučaj i od te tačke se ne može uspostavljati analogija. Daljom analizom sentence, može se zaključiti da ova presuda upravo ne ide u prilog kantonalnim organima. Naime, u presudi je navedeno da se pitanje stranačkog svojstva susjeda i drugih osoba u postupku pribavljanja odobrenja za građenje ne cijeni samo prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. To znači da sud nije isključio primjenu Zakona o upravnom postupku prilikom primjene građevinske dozvole, kako to pogrešno tumači kantonalno ministarstvo. U svakom slučaju, čak i kad bi stav kantonalnog ministarstva u pogledu ove presude bio osnovan, ona predstavlja usamljen primjer u odnosu na brojne iznesene presude koje govore u prilog stranačke legitimacije drugih lica, osim investitora, u postupku izdavanja građevinske dozvole.

Član 112 Zakona o prostornom uređenju Unsko–sanskog kantona

(Stručno mišljenje o poziciji uzgredna stranka u upravnom postupku prema čl. 112 kantonalnog Zakona o prostornom uređenju i njegovoj usklađenosti sa Zakonom o upravnom postupku FBiH i ustavima FBiH i BiH)

Author(s): Nurko Pobrić / Language(s): Bosnian / Publication Year: 2014

Analiza konkretnog slučaja pokazuje da je član 112 Zakona o prostornom uređenju i građenju USK u suprotnosti sa članom 1 stav 2, članom 2 i članom 48 ZUP-a. Taj član je u razmatranom slučaju pogrešno protumačen i prihvaćen kao pravilo posebnog upravnog postupka, a ne kao dopunsko pravilo tog postupka. Također, osnovano se može zaključiti da je član 112 navedenog Zakona u suprotnosti sa članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i da je zbog toga neustavan.

Šta traže srpski tužioci u sklopu promena Ustava Republike Srbije?

Author(s): Smilja Spasojević / Language(s): Serbian / Publication Year: 2017

The proposal for changing the Constitution of the Republic of Serbia concerning the prosecution goes in three directions: change of the Constitution regarding the position of the National Assembly, change of the Constitution concerning the Public Prosecution and change of the Constitution concerning the State Prosecutorial Council. There are several dominant ideas that are common to all changes and based on those ideas, the concrete proposals are made. It is a complete release from the influence of the other two government branches - legislative and executive. Then, it is the full work autonomy, which implies a different arrangement in terms of establishing vertical responsibility. A special characteristic is that the prosecutorial council is given the opportunity to have independent autonomy in the choice of prosecutors and to extend the authority of this body in order to ensure independent functioning. There is also the tendency to extend competencies to protect constitutionality and legality, human rights and civil liberties. The most important decision of the proposed changes is the intention that the prosecution, together with the judiciary, forms a new type of authority, which would no longer be called judicial, but right-judicial authority.

Zakon o privremenom uređivanju načina isplate penzija u svetlosti Ustavnog suda Srbije

Author(s): Darko Simović / Language(s): Serbian / Publication Year: 2016

Analiza Rešenja Ustavnog suda, povodom inicijative za ocenu ustavnosti Zakona o privremenom uređivanju načinu isplate penzija, navodi na zaključak da je ovaj organ, od organa kontrole ustavnosti akata političkih vlasti, preobražen u apologetu trenutne politike. Naime, prema rečima sudije Olivere Vučić, „Ustavni sud se najmanje bavio odgovorom na osnovno pravno pitanje da li je osporeni Zakon o privremenom uređivanju načina isplata penzija saglasan Ustavu ili je neustavan, te ga treba kasirati i onemogućiti dalje važenje normi koje su u njemu sadržane, zato što se protive Ustavu. U mnogo većoj meri, Ustavni sud se bavio pitanjem celishodnosti donošenja ovog Zakona i obrazlaganjem opravdanja za njegovo donošenje“. Dakle, kao što je i dosadašnja analiza rezonovanja Ustavnog suda ukazala, ovaj organ je pružio prevashodno politički, a daleko manje pravni odgovor o spornim ustavnopravnim pitanjima. Osim toga, sve činjenice su ukazivale na opravdanost pokretanja postupka ocene ustavnosti osporenog Zakona, a nakon toga i organizovanje javne rasprave, koja bi prethodila donošenju meritorne odluke. Premda se prevashodno fokusirao na odlučivanje o opravdanosti preduzetih mera, odnosno o celishodnosti donošenja osporenog Zakona, izvesno je da Ustavni sud nije raspolagao nizom relevantnih podataka koji su neophodni za procenjivanje proporcionalnosti ustanovljenih zakonskih mera smanjenja penzija. Ustavni sud se u potpunosti oslonio na obrazloženje Predloga zakona. Takođe, održavanje javne rasprave je moglo da rasprši dilemu da li su uštede u budžetu mogle da se ostvare preduzimanjem nekih drugih ekonomskih mera, odnosno da li je smanjenje penzija zaista taj nužni, poslednji korak za spas javnih finansija Srbije. Neodrživo je pravno gledište Ustavnog suda u pogledu određivanja pravne prirode prava na penziju, jer je ovo pravo nelogično razdvojeno od prava na penzijsko osiguranje i devalvirano na rang zakonskog prava. S druge strane, Ustavni sud nije ni pokušao da utvrdi prirodu preduzete zakonske mere, već je, imajući u vidu da je pravo na penziju zakonsko pravo, prepustio zakonodavcu da ga svojevoljno oblikuje. „Ustavni sud je ovakvim odnosom prema pitanju smanjenja penzija uspostavio legalnu i legitimnu mogućnost vlasti da uvek kada to nađu društveno opravdanim, iz razloga ekonomski rđavih prilika koje su nastupile, posegnu za sredstvima iz zakonito zarađenih penzija i tako, po nekoj formuli koja će odgovarati tadanjem trenutku, sprovodeći načelo socijalne pravde, ostvaruju naznačeni društveni interes kao legitimni cilj“. Osim toga, izostao je odgovor na pitanje koja je to granica koju zakonodavac ne može da pređe u situacijama nužnosti smanjenja penzija kada to zahtevaju promenjive ekonomske i socijalne prilike. Ustavni sud, takođe, nije bio uverljiv kada je obrazlagao privremeni karakter osporenog Zakona. Naime, trajanje zakonskih mera o smanjenju penzija, kada već izričito nije vremenski limitirano, vezuje se za okolnosti koje nisu izvesne i koje se ne mogu predvideti. Ustavni sud je propustio da odgovori na najbitnije pitanje kada je reč o zakonskoj meri smanjenja penzija, „da li postoje i gde su ustavne granice zakonske mere kojom se umanjuju zakonito stečena imovinska prava, odnosno penzije. Kako je reč o privremenom (!) važenju mere umanjenja penzija, trebalo je dati odgovor i na pitanje od kojeg momenta jedna pretpostavljeno u svemu zakonita, legitimna i razumna mera postaje nezakonita, nelegitimna i nerazumna“. U tom smislu, predviđeno je smanjenje penzija na neizvesno dug period, pa se istovremeno može osporiti i činjenica da preduzeta zakonska mera ispunjava test proporcionalnosti. Dakle, zakonodavac nije u potpunosti uvažio sve ustavne pretpostavke koje su neophodne da bi se pristupilo ograničenju ovog ljudskog prava. Sudija Dragan Stojanović je izneo mišljenje da bi, bez obzira na to što zakonodavac nije izričito predvideo trajanje osporenog Zakona, trebalo periodično preispitivati, za svaku budžetsku godinu, da li su ispunjeni svi oni uslovi koji se zahtevaju za primenu zakonske mere smanjenja penzija. U svom izdvojenom mišljenju Katarina Manojlović Andrić se poziva na dotadašnju jurisdikciju Ustavnog suda, koji je u više svojih odluka, povodom kvaliteta zakonskih normi, zauzeo stav koji glasi: „Da bi se jedan opšti akt smatrao zakonom, ne samo formalno, nego i u sadržinskom smislu, taj zakon, odnosno njegove norme moraju biti u dovoljnoj meri precizne, jasne i predvidive“. Izvesno je da osporena zakonska rešenja nisu saglasna sa zahtevom pravne sigurnosti i načelom vladavine prava. Inače, Ustavni sud je u nekoliko simplifikovao ustavno načelo vladavine prava i izjednačio ga sa načelom legalnosti. Naime, prema rezonu Ustavnog suda osporeni Zakon nije povredio načelo vladavine prava, budući da „sadržina prava na penzijsko osiguranje nije utvrđena Ustavom, već se u celini uređuje zakonom, a u konkretnom slučaju, mere privremenog umanjenja penzija ustanovljene su upravo zakonom, koji je, pored Ustava, osnovni izvor prava, a ne podzakonskim aktima Vlade ili opštim aktima koje donosi Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje“. Kada je reč o primedbi inicijatora da osporeni Zakon ima retroaktivno dejstvo, nema sumnje da je u pitanju proizvoljna konstatacija, jer je ovaj akt stupio na snagu narednog dana od dana objavljivanja, a njegova primena je počela od isplate penzija za novembar 2014. godine. Naposletku, čitavo dosadašnje izlaganje bi se moglo sumirati u konstataciji da je Ustavni sud trebalo da pokrene postupak kontrole ustavnosti zakona, ali i da osporeni Zakon proglasi neustavnim. Međutim, budući da Ustavni sud nije zauzeo ovakvo stanovište, istaknuto je da ova odluka ne predstavlja nužno i kraj ustavnosudskog angažovanja na ovom polju. O ponavljanju postupka ne bi moglo biti reči samo u slučaju da je Ustavni sud doneo utvrđujuću odluku. Budući da je Ustavni sud odbio da se izjasni o ustavnosti osporenog Zakona, protek vremena bi opravdao da se iznova pokrene ustavni spor, jer bi se privremenost zakona, kao suštinski element opravdanja preduzetih mera, mogla uverljivije osporavati.

Zakon o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini - de lege lata i de lege ferenda

Author(s): Samir Sabljica / Language(s): Bosnian / Publication Year: 2018

Based on the various international agreements it has signed, Bosnia and Herzegovina has committed itself to establishing an appropriate normative and institutional framework in the field of state aid. Such a framework should eventually become a compatible to state aid system that is in force in the EU, since Bosnia and Herzegovina's primary goal is to become a member of the EU. The author analyzes the current Law on the State Aid System in B&H. The law has defects in terms of non-compliance with primary and secondary sources of EU law. The author points out such shortcomings as the process of European integration requires full harmonization with the acquis communautaire. The paper gives brief explanations of the origin of state aid from the aspect of economic science, the definition of state aid according to EU rules, the structure of B&H law and recent solutions under the applicable law. Also, the author offers solutions in order for certain provisions of the law to be re-defined in accordance with the acquis communautaire.

Zakon o slobodi pristupa informacijama BiH: nacrt, izmjene i dopune (ZOSPI BiH)

Author(s): Ena Gotovuša / Language(s): Bosnian / Publication Year: 2014

Law on Freedom of Access to Information in Bosnia and Herzegovina was adopted in 2000. Bosnia and Herzegovina was the first country in the region that has received this legislation. The initial text of the LFAI contained many flaws which have resulted in problems with its application. Changes and amendments to LFAI that had followed in 2006, 2009 and 2011 years have failed to eliminate the identified problems in the practice and enable citizens to exercise their right of free access to information. The focus of the analysis are recent changes and amendments to the LFAI, which came into force at the beginning of January 2014, and botched Draft of LFAI prepared by Ministry of Justice, which has called for an abolition of "public interest test" standard. Precisely for this reason, special attention has been paid to this standard, because it is a key principle in the application of LFAI. The analysis presents a comprehensive review of changes and amendments to the LFAI and provides critical review of the applicable LFAI.

Zakon o zaštiti životne sredine u Srbiji: postojeća rešenja i pravci noveliranja

Author(s): Mirjana Drenovak Ivanović / Language(s): Serbian / Publication Year: 2013

After the Law on Environmental Protection had been adopted in 2004, a number of special laws came into force and a number of important international conventions were adopted. In the meantime, the Law on Environmental Protection was amended, but it did not bring a satisfactory level of consistency between the Law on Environmental Protection and new legislative acts. This paper analyzes the disadvantages of the Law on Environmental Protection that have occurred during the eight years of its implementation. In addition, the paper points out the possible solutions and directions that could be made in order to change those disadvantages and harmonize the Law on Environmental Protection with the EU legislation. This paper analyzes the terms in the Law on Environmental Protection and their relations with the terms stipulated by special laws, the consequences of the lack of legal definition of environmental information, the importance to stipulate principle of protection from negative effects of GMO and the importance of establishing environmental inspection in the organizational and functional sense by this framework Law.

Zakoni o katastru Republike Srpske: Političko poigravanje sa pravom na imovinu

Author(s): Ena Gotovuša / Language(s): Bosnian / Publication Year: 2012

Within a period shorter than one year, the National Assembly of Republika Srpska passed two laws on land registries (cadastres). The Law on Republika Srpska Land Registry has been passed on 22nd of February 2011,and all the matters in the jurisdiction of land property courts are now vested rights within the executive authorities – the Republic Administration for Geodesic and Property and Legal Affairs of RS. Besides this arguable provision, the Law assigns precedence to current state of affairs, thus protecting the person in possession of a property to make entry of entering the given property into the registry, which constitutes a direct violation of the right to property of real owner. Acting upon the application of a member of the BH Presidency, on 23rd September 2011, the Constitutional Court passed a decision on provisional measure suspending the enforcement of the contested law until a final decision by the Court. The National Assembly of Republika Srpska, in the aim of preventing further assessment of the compatibility of this Law with the Constitution, passed a new Law on Land Survey and Registry of Republika Srpska in an emergency procedure. The new legislation, likewise, assigns wide range of powers to the Republic Administration for Geodesic and Property and Legal Affairs of RS. This analysis focuses on the Law on Land Registry and the Law on Land Survey and Land Registry of Republika Srpska. The earlier amendments to the Law on Land Registry, and in particular the recently commenced procedure of amendments to the Law on Real Estate Rights corroborate the argument that the contested legislation aims at dispossessing and depriving of the property rights of evicted or displaced persons from Republika Srpska.

Zakonska zaštita novinarskih izvora

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Bosnian / Publication Year: 2015

Sa aspekta naše zemlje, te (ne)potpunih odredaba zakona na svim nivoima vlasti i iz različitih oblasti, postoji potreba da se prava i slobode novinara na fer i nepristrasno izvještavanje poštuju i da pritisci na njihov rad prestanu, uključujući i pritiske na odavanje izvora informacija. Stoga bi, kao polazna osnova za dalji rad i napredniju zaštitu: - u najkraćem mogućem vremenu trebalo pristupiti izradi izmjena i/ili dopuna postojećih zakona, radi uspostave što bolje zaštite slobode medija, sa posebnim osvrtom na prava novinara – naročito u pogledu zaštite izvora informacija; - pristupiti izradi i usvajanju zakona koji reguliraju status lica koja prijavljuju korupciju na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini; - staviti van snage konretne zakonske propise koji, na bilo koji način, ograničavaju prava i slobode novinara (ali i ostalih građana, bez obzira na zanimanje); - pristupiti ujednačavanju odredbi različitih zakona, u smislu zaštite prava novinara i novinarskih sloboda, a posebno sa aspekta zaštite izvora informacija; - jasno definirati zaštitu izvora u pogledu informacija za čije objavljivanje postoji „pretežniji javni interes“ (za ovo postoji osnova u presudama Evropskog suda za ljudska prava); - kada je to u funkciji zaštite javnosti i javnih, nacionalnih interesa jasno definirati sve izuzetke u smislu zaštite izvora informacija kako bi se uspostavila usaglašenosti sa EKLJP u pogledu izuzetaka koji moraju biti jasno i nedvosmisleno propisani, kako bi se omogućilo svim zainteresiranim stranama da predvide eventualne posljedice određene akcije; - istražiti i sankcionirati sve dosadašnje pokušaje i učinjene pritiske na novinare, te spriječiti sve buduće pokušaje da dođe do ograničavanja njihovih prava; - implementirati Zaključke usvojene na 3. sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine o obavezi Vijeća ministara BiH, posebno Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, da pripremi i dostavi na razmatranje Predstavničkom domu informaciju o pojavama pritisaka i zastrašivanja novinara; - osigurati da Vijeće ministara i druge nadležne institucije, najmanje dva puta godišnje dostavljaju informaciju o stanju i slobodi medija u Bosni i Hercegovini. U svim prethodnim poglavljima skrenuta je pažnja na najznačajnije dokumente koji uspostavljaju i štite pravo na slobodu izražavanja, govora, medija i zaštite novinarskih izvora informacija. Također, predstavljeni su i najznačajniji slučajevi vođeni pred Evropskim sudom za ljudska prava, koji predstavljaju jednako važan izvor prava i osiguravaju tumačenje odredbi najvažnijih međunarodnih dokumenata iz ove oblasti. No, svjedoci smo da se prava i slobode krše i to, najčešće, na vrlo grub način. Razlog je zaštite vladajućih stranaka ili lica koja na neki način vrše javnu vlast. Sloboda medija i sloboda izražavanja su osnovna ljudska prava i uživaju, odnosno moraju uživati, najveći stepen zaštite. Slobodni mediji su, kako je više puta i naglašeno, jedan od osnovnih stubova demokratije i svakog društva koje teži dostizanju najviših demokratskih vrijednosti, a slobodnih medija nema bez zaštite lica koja im osiguravaju pravovremene i istinite informacije i njihove informante. Rješenju se mora težiti u što potpunijoj zaštiti, kako kroz zakonodavstvo, tako i kroz praksu. Prethodni redovi su upravo i inspirirani takvom potrebom.

Zapošljavanja u državnu službu: zloupotrebe stručnog ispita i kako ih otkloniti

Author(s): Delila Klovo Kajić / Language(s): Bosnian / Publication Year: 2015

Najveći prostor za nepotizam i korupciju daju odredbe o zapošljavanju na određeno vrijeme i odredbe koje daju pravo rukovodiocu institucije da sa liste uspješnih kandidata bira kandidata „po svojoj procjeni“. Rukovodilac ne učestvuje na stručnom ispitu, a procjena je moguća samo ukoliko rukovodilac lično poznaje kandidate i njihov rad. Pretpostavka je da je većina konkursa raspisana za radna mjesta na kojima kandidat već radi, naime za kandidata kojeg je rukovodilac izabrao bez javnog konkursa i konkurencije. Ne smije se pri tom isključiti značaj rodbinskih, stranačkih i prijateljskih veza. Zbog toga se i ustalila formulacija da šanse za posao u državnoj službi imaju “podobni a ne sposobni“. Takva situacija demorališe visoko kvalificirane kandidate da se javljaju na javne konkurse, jer se uzalud pripremaju i izdvajaju svoje vrijeme i novac za dolazak na stručne ispite za mjesta u državnoj službi koja su već rezervirana. Za uspjeh kandidata najzaslužnija je komisija za izbor. Dva člana komisije dolaze iz reda institucije koja je objavila konkurs (u RS-u tri člana) i mogući su stranački, rodbinski i prijateljski pritisci, posebno kada je riječ o konkursima na lokalnom nivou. Odredbama o žalbi isključeno je pravo kandidata da Odboru državne službe za žalbe uloži žalbu na ocjenu koju mu je na stručnom ispitu dodijelio član komisije za izbor. Tako je članovima komisije za izbor dat status „nepogrešivih“, kandidatu oduzeto najjače sredstvo da dokazuje da je najbolji kandidat, a odboru za žalbe dodijeljena uloga kontrolora forme konkursa. Ovo potvrđuje činjenica da su na državnom nivou, protiv odluka Odbora državne službe za žalbe BiH po žalbi kandidata na obavještenje o rezultatima stručnog ispita, podnijete samo dvije tužbe u proteklih pet godina. Oduzimanje prava žalbe na ocjenu bilo bi opravdano kada bi se postupak procjene sposobnosti prema merit načelu uskladio sa standardima država članica EU i dobrom praksom. Tako bi se subjektivnost pri ocjenjivanju svela na najmanju mjeru. Žalba ne odlaže postavljenje kandidata pa se otvara pitanje njene svrhe. U centru pažnje građana BiH stoji zapošljavanje u državnu službu. Pored problema zloupotrebe stručnog ispita kao dijela javnog konkursa koji je ovdje prikazan, objavljeni su rezimei istraživanja udruženja građana o temi zapošljavanja u javni sektor. U tom pogledu, zakonodavni okvir koji regulira zapošljavanja u državnu službu i javni sektor treba sveobuhvatnu reformu. Glavni cilj reforme je onemogućavanje zloupotrebe stručnog ispita (postupka selekcije). Nalazim da je u tom smislu potrebno: 1. propisati obavezu raspisivanja javnog konkursa za sve pozicije u javnom sektoru, a ne samo za pozicije u državnoj službi; 2. propisati obavezu raspisivanja javnog konkursa i smanjiti dužinu trajanja radnog odnosa u slučajevima zapošljavanja na određeno vrijeme; 3. raspisivanje internog oglasa ograničiti samo za slučaj prekobrojnosti; 4. detaljno urediti odredbe o sukobu interesa i izuzeću članova komisije za izbor; 5. umjesto termina “stručni ispit” koristiti termin “provjera sposobnosti”; 6. provjeru sposobnosti kandidata uskladiti sa dobrom praksom (primjeri: Crna Gora, EU), što uključuje uvođenje nove faze selekcije kandidata i posebnih kriterija koji se boduju mimo stručnog ispita; 7. izmijeniti odredbe koje dozvoljavaju rukovodiocu organa da sa liste uspješnih kandidata bira kandidata sa lošijim rezultatom; 8. pri izboru rukovodećih i ostalih državnih službenika prednost davati stručnosti a ne etničkoj pripadnosti; 9. urediti pitanje pristupa kandidata konkursnoj dokumentaciji; 10. detaljno urediti odredbe o žalbi kandidata u svim fazama i odredbe o izvršnosti rješenja o izboru/postavljenju kandidata. U slučaju da u skorije vrijeme ne dođe do izmjena propisa koji uređuju zapošljavanje u državnu službu, državna služba će ostati ”rezervat podobnih“. U takvom sastavu ona nije sposobna za preuzimanje i provedbu acquisa.

Zastarijevanje potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom ratnog zločina

Author(s): Goran Nezirović / Language(s): Croatian / Publication Year: 2014

Ukoliko se nekome navedeni međunarodni standardi o neprimjenjivosti rokova zastarjelosti čine „isuviše“ kreativni ili neobavezujući, vratimo se domaćem normativnom okviru. U tumačenju odredbe člana 377 stav 1 ZOO u vezi sa članom 12 stav 1 i 3 ZPP, sudska praksa je već zauzela stav da i brojnost izvršilaca krivičnog djela može predstavljati procesnu smetnju usljed koje nije bilo moguće pokrenuti krivični postupak i koja, dakle, izuzetno pruža ovlašćenje parničnom sudu da radi primjene privilegovanog roka iz člana 377 ZOO utvrđuje postojanje krivičnog djela. Ta „procesna“ smetnja više je nego očigledna u odštetnim parnicama civilnih žrtava rata. Sadržaj „procesnih smetnji“ koje daju ovlašćenje parničnom sudu da utvrđuje postojanje krivičnog djela, kako ga je odredila dosadašnja sudska praksa, svakako ne mora biti konačan, pa ga sudovi svojim daljim kreativnim tumačenjem mogu proširiti i dopuniti (brojnost izvršilaca; brojnost krivičnih postupaka i njihova netipična dugotrajnost i sl). U tom kontekstu neminovno se nameće pitanje „da li sud u parničnom postupku može kao predhodno pitanje na osnovu (u pravilu) par činjenica, zaključiti da je šteta posljedica krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (...).“Ne smije naime, biti sporno je da se radi o izuzetno složenim krivičnim djelima i da krivični postupci povodom ovih djela, uz izvođenje brojnih dokaza, traju godinama. Ovo pitanje otvara problem standarda dokazivanja. Specijalni izvjestitelj Ujedinjenih Nacija za borbu protiv mučenja navodi da „(...) s obzirom na to da standard dokazivanja može biti viši u krivičnim postupcima, dostupnost parničnih postupaka putem kojih se zahtjeva reparacija ne smije biti ovisna o ishodu krivičnog postupka“. Međunarodni sud pravde ukazuje na potrebu prebacivanja tereta dokazivanja u slučaju zahtijevanja odštete na odgovornu stranu, koja je u boljoj poziciji da utvrdi određene činjenice. Time se odstupa od klasičnog pravila o teretu dokazivanja koji leži na onom licu koje tvrdi da se određena činjenica desila. Pravilo o okretanju tereta dokazivanja nije nepoznato našem zakonodavstvu i ono je u naš pravni sistem uvedeno radi implementacije Direktive 97/80/EZ od 15. decembra 1997. godine (član 15 Zakona o zabrani diskriminacije). U osnovi teškog kršenja ljudskih prava civilnih žrtava rata leži upravo diskriminacija po nacionalnoj osnovi prema pripadnicima naroda koji su predstavljali manjinu na određenoj teritoriji tokom rata u BiH, tako da je teško ponuditi osnovane argumente protiv stava o potrebi „okretanja“ tereta dokazivanja i u ovim parnicama. Trebalo bi, takođe, prihvatiti da nije nužno da sam tužitelj bude osuđujućom presudom krivičnog suda označen kao oštećena osoba kojoj pripada naknada štete. Smatram da bi bilo opravdano polaziti od toga da je parnični sud ovlašćen, na osnovu dokaza podnesenih od strane tužitelja o mjestu, vremenu i načinu izvršenja deliktne radnje, izvesti zaključak da li se i tužitelj nalazi, kao oštećeni, u granicama izreke osuđujuće krivične presude. Povodom mogućeg prigovora da izneseni stavovi o snižavanju tereta dokazivanja nemaju osnovu u domaćem zakonodavstvu može se odgovoriti stavom zauzetim u njemačkoj sudskoj praksi: postojanje zakonske praznine ne znači da postoji i pravna praznina, jer se tumačenjem ustavnih principa i međunarodnih standarda može pronaći zadovoljavajuće rješenje. Takav kreativan pristup sudova u parničnim postupcima povodom ozbiljnih kršenja ljudskih prava zahtijevaju i načela čovječnosti i javne savjesti.

Zaštita korisnika financijskih usluga u Bosni i Hercegovini - uloga Ombudsmena za bankarski sustav

Author(s): Specified No Author / Language(s): Croatian / Publication Year: 2018

After negative experiences from previous period, lawmakers in BiH's entities brought up new legal framework for financial consumer protection which is adjusted to acquis communautaire in European union. New legal framework significantly upgrades earlier financial consumer protection system, which mostly relied on Law on obligations and good will of financial institutions. New laws prescribe obligations for financial institutions in a clearly manner as well as rights for financial consumers, with purpose of putting more balance on contractual parties relationships. New framework empowered Ombudsman for banking system in order to create disciplined environment for financial institutions and also to promote awareness of financial consumers. It seems that Ombudsman was given broad competences to fulfill his goals, which are actually quite similar to regular court ones. Adopting new laws, which nominally treat specific area, usually do not accomplish wanted results by itself. It is needed to improve financial literacy of consumers from early days, by introducing elementary financial knowledge in school programs. It is extremely important to work on raising awareness of consumer rights and generally of credit risks on the market. That could be accomplished by creating competent financial and legal offices on municipal level, in charged for advising consumers in every phase of business relationship with financial institution. Insolvent people should be given way out from hard financial situation through personal bankruptcy. The state should take care of it's citizens and give them chance for a new start. Only comprehensive interdisciplinary approach could minimize devastating consequences of consumer's insolvency.

Zaštita ljudskih prava: Kako to rade ombudsmani Bosne i Hercegovine

Author(s): Aida Hunček-Pita / Language(s): Bosnian / Publication Year: 2018

The legislator in Bosnia and Herzegovina gave to The Institution of Ombudsman a central role in protection against discrimination. In this context, the legal framework in Bosnia and Herzegovina for the activities of The Institution of Ombudsman is quite well established: The Law on Ombudsman for Human Rights in Bosnia and Herzegovina is in force; The Law on the Prohibition of Discrimination is also in force, protection against discrimination is also defined in the labor laws of both entities in Bosnia and Herzegovina. Furthermore, for the purpose of more efficient work, The Rules of Procedure of the Institution of Ombudsman have been passed. However, all of this seemed to be insufficient to allow the Ombudsman to provide adequate protection against mobbing as one of the forms of discrimination. The analysis shows that the Ombudsman Institution arbitrarily made decisions because it does not recognize even a court verdict confirming mobbing in the same case (and with the same evidence) which it received. The example which was described shows a high proportion of incompetence and negligence in the processing of cases, which brings the Institution of the Ombudsman of BiH into the ranks of useless but expensive bureaucratic institutions in BiH. In the particular case, the Ombudsmen Institution did not provide any protection, on the contrary, it has trick the legal regulations and explicit legal powers and delayed the unnecessary the whole procedure over three years. In this form, the protection of human rights by the Ombudsman Institution of BiH is at the wrong address.

Zaštita od drugih oblika postupanja javnopravnih tijela u Hrvatskoj – koristan, ali loše normiran upravnoprocesni institut

Author(s): Alen Rajko / Language(s): Croatian / Publication Year: 2011

The new Croatian General Administrative Procedure Act came into force on 1st January 2010. Among the provisions contained in the Act is the new institute of protection from other forms of conduct of public law bodies (Article 156). This institute was incorporated into the Act in an effort to provide a „general subsidiary protection“ from administrative conducts. The author analyzes the following issues relevant to the implementation of that institute. First, how the difficulties in defining the administrative law are affecting the implementation of the said institute? Secondly, can the provisions of special legislation exclude the implementation of the Article 156, while if there is no other adequate access to the court? Third, what is the real scope of the provisions of mentioned Article? Fourth, on the normative level, which are the main shortcomings of the existing norms and how they can be rectified?

Zaštita žrtve u krivičnom postupku

Author(s): Ivan Duzlevski / Language(s): Serbian / Publication Year: 2017

Stigmatizacija od strane društvene zajednice, nekažnjena tabloidizacija suđenja od strane sredstava javnog informisanja, čime se na prizemnom, tabloidnom nivou iznose detalji o svedočenju žrtve i o njenom ličnom i porodičnom životu, te ataci odbrane poput onih da zašićeni svedoci svedoče po diktatu, zarad imovinske ili druge koristi i nedopustivo mešanje organa izvršne vlasti, svakako obeshrabruju žrtve da slobodno, potpuno i istinito svedoče, čime se sve ukupno relativizuje svrha procesuiranja učinilaca krivičnih dela i otupljuje oštrica mača boginje pravde. Baš zbog toga, prvi i osnovni korak u zaštiti svedoka morala bi biti zaštita života i ličnosti svedoka, njegove privatnosti i drugih osnovnih ljudskih prava. Ako takva premisa važi u prvom redu za prava okrivljenog, što je predmet stalnih javnih povika i proklamacija, onda bi to tek moralo obvezivati sve društvene činioce kada je u pitanju osoba koja otkriva krivično delo i doprinosi kažnjavanju njegovih učinilaca. Samo tako dolazimo do materijalne istine, i što je posebno značajno, bez povrede prava na odbranu. Pažljivo pripremljena i vođena podrška svedoku-žrtvi od strane organa koji rukovodi postupkom (policijskih službenika, kasnije javnog tužioca i sudija), od prvog kontakta nužan su preduslov za dobijanje kvalitetnog svedočenja. Pod zaštitom ovde se ne misli samo na procesne mere zaštite, već na poseban tretman u sudnici kojim se uvažava trauma i osetljiv status svedoka, kojim se on ohrabruje da svedoči slobodno i potpuno. Na prvi pogled, sasvim logično se čini da je svedok tokom krivičnog postupka najugroženiji upravo tokom faze unakrsnog ispitivanja, kada njegov kredibilitet (tj. ličnost) i sam iskaz napadaju zastupnici odbrane. Zaštita se ovde obezbeđuje relativno jednostavno, primenom pojedinih procesnih zaštitnih mera, dobrom psihološkom pripremom i informisanjem svedoka o onome što može očekivati tokom ispitivanja, zabranom suda da se pitanja svedoku postavljaju neposredno, provokativno, maliciozno i tome slično. Ponekad, neočekivano, ozbiljna pretnja po sigurnost svedoka nastaje kada pomenuta podrška organa postupka izostane. Do toga može doći čak i nesvesno, usled nesmotrenog i nepažljivog postupanja predstavnika policije, tužilaštva ili suda tokom procesa. Reakcija koja bi usledila bilo bi zatvaranje svedoka u sebe i verovatni gubitak važnog dokaznog sredstva za tužilaštvo. Uporedivši ovo sa izmenjenom, daleko odgovornijom procesnom ulogom tužioca, nema dvojbe da je upravo ovaj procesni subjekt najzainteresovaniji, ali i najodgovorniji, da sud odgovarajuće mere zaštite svedoka usvoji i da se one u praksi i sprovedu. Takva zaštita se kreće u širem rasponu, počev od zaštite od zastrašivanja i pretnji, pa do fizičke zaštite života svedoka i njegovih najbližih. Do uvođenja tužilačke istrage u Srbiji, svedoci i oštećeni su imali podršku stručne Službe pri posebnim odeljenjima Višeg suda u Beogradu, kako tokom istražnog, tako i tokom glavnog krivičnog postupka, kao i u postupcima po zamolnicima inostranih pravosudnih organa. Uvođenjem koncepta tužilačke istrage prekinut je kontinuitet u pružanju profesionalne podrške u fazi istrage. Trebalo bi nastaviti sa formiranjem službi tog tipa pri javnim tužilaštvima i sudovima širom zemlje uz jačanje stručnih, tehničkih i infrastrukturnih kapaciteta. Nastavak kontinuirane obuke nosilaca pravosudnih funkcija i advokata u vezi sa sekundarnom viktimizacijom i doslednom primenom mera procesne discipline na glavnom pretresu, analiza i reforma sistema zaštite unutar nadležnih policijskih institucija, mehanizmi stvarne kontrole rada policije u rukama javnog tužioca a ne isključiva odgovornost neposredno nadređenom policijskom starešini, zatim poboljšanje i jačanje međunarodne saradnje, unapređenje normativnog okvira, jačanje institucionalnih kapaciteta i bolja međusobna koordinacija nadležnih državnih organa uključenih u sistem zaštite svedoka i podršku oštećenim licima, svakako moraju ostati prioritetne strateške smernice. Svaki neuspeh na polju zaštite svedoka nije tragičan samo za pravilno okončanje krivičnog postupka koji je u toku. On ima i šire negativno dejstvo, jer obeshrabruje sve druge koji nešto znaju o zločinu da o istom progovore javno, kao i dejstvo pro futuro, jer svedok odbija svaku dalju saradnju sa tužilaštvom u otkrivanju i gonjenju ostalih učinilaca i drugih dela ili tragova. Opredeljenje Republike Srbije za nastavak procesa pridruživanja Evropskoj uniji i implementacija principa i standarda evropskog prava u srpski pravni sistem, sa sobom će u oblasti procesne i vanprocesne zaštite svedoka i žrtava krivičnih dela doneti nove izazove za srpsko pravosuđe. Usvojeni pravni okviri za postizanje zacrtanih ciljeva na tom putu, pre svih Nacionalna strategija reforme pravosuđa za period 2013-2018. godine, Akcioni plan Ministarstva pravde Republike Srbije za poglavlje 23 i Nacionalna strategija za procesuiranje ratnih zločina za period 2016-2020. godine, predstavljaju dobru polaznu osnovu za poboljšanje sistema zaštite svedoka i podrške oštećenima licima u Srbiji. Uostalom, to je i jedan od nekoliko strateških ciljeva u reformi srpskog pravosuđa. Efikasan i funkcionalan sistem zaštite i podrške svedocima i oštećenima predstavlja jedan od temelja vladavine prava u modernim demokratskim društvima. Shodno tome, dostignuti nivo takve zaštite i podrške jedan je od osnovnih pokazatelja nezavisnosti, samostalnosti i efikasnosti organa sudske vlasti, samim tim i potvrdu ili negaciju pravne države. Posmatrana na ovaj način, zaštita prava žrtava u krivičnom postupku danas je jedno od najvažnijih pitanja krivičnog prava i sudske prakse. Pitanje koje se postavlja ne samo pred organ koji vodi neki postupak ili samu stručnu pravničku javnost, već pred sve nas.

Zašto neće doći do sistematskih ustavnih promjena?

Author(s): Faris Vehabović / Language(s): Bosnian / Publication Year: 2011

Postoji pet ključnih pitanja koja su temeljni uzrok za neuspjeh ustavnih inicijativa i vjerovatno će predstavljati uzrok budućih neuspjeha, bilo da se radi o domaćem projektu ili projektu međunarodne zajednice u cilju oživljavanja procesa ustavne reforme u BiH koje treba uzeti u obzir u daljnjim naporima za njeno postizanje. IV.1. Prvi set problema je strukturne prirode, a odnosi se na Daytonski sporazum, odnosno institucionalni set-up. Trenutni stavovi političkih partija, bilo da se radi o programskim načelima ili javnim istupima, kao i aprilski i butmirski paket, su manjkavi u pogledu dugoročnog rješenja etničkog pitanja ali i upornosti ratnih političkih vođa da u razdoblju nakon sukoba „etnificiraju“ politike u BiH. Doista, pažljivo uravnotežen sistem koji je stvorio Daytonski sporazum, postavio je temelje za političare da slijede rat nenasilnim sredstvima. Nastalo stanje, koje je stavilo akcent na nacionalističke i maksimalističke platforme u politici, je potkopao proces reformi i održava zemlju u stanju paralize. IV.2. Drugi set problema je vezan uz psihologiju i mentalitet svake etničke skupine u uslovima političkog nepovjerenja. Unatoč napretku u mnogim područjima reformi, rašireno nepovjerenje među etničkim zajednicama i dalje je sveprisutno na političkom nivou. IV.3. Treći skup problema odnosi se na fragmentiranu prirodu stranačkog sistema unutar etničkih skupina. Nesuglasice oko ustavne reforme nisu samo ograničene na etničke linije, već još pogubnije, unutar svake etničke grupe koja pokušava iz razgovora o ustavnim reformama izvući političku korist, mjerenu izbornim rezultatima. IV.4. Četvrti problem stavlja u centar ulogu međunarodne zajednice. Iako su i SAD i EU, prije propasti aprilskog i butmirskog paketa, predstavljali ove inicijative kao rezultat domaćih snaga, nedostatak jedinstva unutar međunarodne zajednice pridonijela je propasti ustavnih inicijativa, a nije izvjesno da će u budućnosti biti drugačije. Naprotiv, sa konstantnim smanjivanjem interesa međunarodne zajednice za BiH i zaokupljenošću drugim kriznim područjima, izvjesno je da će razlike u stavovima biti još izraženije. Kao što je član SBiH izjavio prilikom propasti aprilskog paketa: „Bilo je nekoliko pristupa od strane međunarodne zajednice. Imali ste, na primjer, Venecijansku komisija sa svojim mišljenjem o ustavnim pitanjima, Europski parlament, SAD, različite institucije i organizacije s različitim mišljenjima. Kao rezultat toga, svaki politički vođa koristio je ono što je htio kako bi proširio svoje argumente za svoje stavove“. Član SDS-a je naglasio: „Međunarodna zajednica, na kraju, nije došla do potrebnog jedinstva osim u posljednjem trenutku, ali tada je bilo prekasno. Oni su se trebali držati više po strani“. IV.5. Peti problem se odnosi na nepostojanje obaveze na ustavnu lojalnost. Sa svim nedostacima Daytonskog sporazuma, odnosno ustavnog okvira i takav okvir se dodatno sužava dovođenjem u pitanje strukture države i njenih nadležnosti. S obzirom na, generalno, negativne stavove javnosti spram Dejtonskog sporazuma, i Ustava BiH kao njegovog sastavnog dijela, poštivanje ustavnog poretka se obično zanemaruje kao ustavna i zakonska obaveza svih građana BiH, pa tako i njenih političara. Nepoštivanje ustavnog poretka se manifestira na više načina, ali kao dva najčešća primjera se mogu navesti nepoštivanje izraženo kroz javnu retoriku i politiku predstavnika vlasti (uključujući nepoštivanje državnih simbola), te nepoštivanje zakona države kroz neusklađenost zakonodavstva na nižim nivoima vlasti. Međutim, sam čin nepoštivanja ustavnog poretka i njegove manifestacije nisu predmet Krivičnog zakona BiH i entiteta, i samim tim nisu kažnjivi, odnosno, preciznije bi bilo navesti da su te odredbe ograničene na „napad na ustavni poredak“ i „ugrožavanje teritorijalne cjeline“ uz preduslov da je napad na ustavni poredak, odnosno ugrožavanje teritorijalne cjeline izveden upotrijebom fizičke sile ili prijetnje upotrebom fizičke sile. Tako ograničene odredbe krivičnog zakona u odnosu na sankcioniranje neustavnog ponašanja ne garantuju poštivanje ustavnih normi. S druge strane, Ustavni sud BiH, sa vrlo ograničenim nadležnostima u pogledu sankcioniranja neustavnog ponašanja, ne predstavlja efikasan garant zaštite ustavnog poretka. Time se poštivanje ustavnog poretka svodi na političku odgovornost aktera na političkoj sceni. Međutim, država koja počiva na prostom zbiru nacionalnih korpusa ne može proizvesti odgovornu državnu vlast koja može spriječiti one oblike neustavnog ponašanja koji izmiču kontroli Ustavnog suda BiH i krivičnog zakonodavstva BiH. Postoji nekoliko lekcija koje EU i međunarodna zajednica mogu izvući iz prethodnih procesa ustavne reforme u BiH. Prva lekcija je da međunarodna zajednica treba pokazati vodstvo i povratiti vjerodostojnost, djelomično izgubljenu, u posljednjih nekoliko godina. Ovaj gubitak vjerodostojnosti je rezultat dvaju faktora koji se preklapaju. Prvi faktor je rast političke zrelosti domaćih aktera, kao i sve jasnije povlačenje međunarodne zajednice. Gubitak vjerodostojnosti je, prema zajedničkom uvjerenju domaćih aktera, da je međunarodna zajednica nejedinstvena zbog preusmjeravanja fokusa sa BiH na druga krizna područja kao što su Irak, Afganistan i druga krizna žarišta u svijetu. Pri tome nedostaje kreativno vođstvo u rješavanja mnogih izazova sa kojima se BiH suočava. Bez obzira na taj gubitak političke moći, međunarodna zajednica je još uvijek u centru zbivanja i ona ima stratešku ulogu u BiH koju mudro treba koristiti. S obzirom na uloge koji su na stolu, kada su ustavne reforme u pitanju, međunarodna pomoć je još uvijek neophodna, čak iako će samo prisiliti političare da sjednu za sto i razgovaraju o ustavnoj reformi. „Međunarodna zajednica mora biti ta koja će otvoriti novu igru, jer s aktualnom političkom klimom, Bosanci to ne mogu učiniti sami.“ Međunarodna zajednica na taj način treba da povrati kredibilitet kako bi se mogle provesti sve neophodne reforme prije njenog definitivnog povlačenja. Osim potrebe da pokaže vođstvo i jasan stav, međunarodna zajednica mora naučiti da ustavna reforma može postati nemoguć zadatak ako oni ne stoje ujedinjeni. Inače, „domaći akteri će iskoristiti neslaganja u svoju korist“. Što se tiče EU, ključna pouka je da proces proširenja zahtijeva fleksibilnost u kontekstu BiH. Kao što je jedan zapadni diplomat predložio, EU ne bi trebala tretirati Bosnu kao bilo koju drugu zemlju. „To nije kao tranzicijska zemlja u istočnoj Europi, gdje je dovoljno reći to je ono što trebate učiniti, učinite to i potom nam se vratite.“ Ovaj pristup ne funkcioniše u BiH. Čak i ako je konsenzus među političkim vođama moguć, kao što su neke reformske priče u prošlosti prikazane kao uspjeh, bilo je potrebno istražiti kako EU može koristiti svoju mrkvu djelotvornije, tako da uvjetovanost može bolje funkcionirati u BiH. Ključni izazov stoga je uspostava prave ravnoteže između domaćeg procesa i podešavanje procesa proširenja političkim prilikama u BiH. Nakon Presude Evrospkog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić/Finci v. BiH, jedan segment ustavne reforme se našao u fokusu interesa međunarodne zajednice i lokalnih političkih aktera kao što je to bilo Mišljenje Venecijanske komisije 2005. godine kada je „propao“ aprilski paket. Pojačan interes međunarodne zajednice ne znači da će konačni ishod izroditi sistemsku ustavnu reformu pogotovo jer se postavlja logično pitanje – da li je moguće na bazi etno-demokratske matrice Daytonskog ustava, zaista ukinuti diskriminaciju, posebno na način koji se propagira među određenim političkih subjektima? Da stvar bude još gora, stiče se dojam da čitav proces provođenja ove presude kroz ustavnu reformu, kako sa aspekta većine lokalnih političkih aktera, tako i sa aspekta međunarodne zajednice ide u potpuno pogrešnom pravcu. Naime, umjesto da se vode rasprave o jednakim pravima za sve građane uz garanciju kolektivnih prava za konstitutivne narode i pripadnike onih koji to nisu (Ostali), težište se stavlja na ugroženost i neravnopravnost konstitutivnih naroda, posebno najmalobrojnijeg i grupe Ostalih tj. na pružanje dodatnih prava ovim grupama. Time se ove rasprave dovode u suprotnost i sa Presudom Evropskog suda za ljudska prava i Mišljenjem Venecijanske komisije. To je put koji BiH vodi u daljnje blokade, disfunkcionalnost i konačno, u budućnosti, u disoluciju. Čak iako to ne bude konačni ishod, jedno je sigurno – u zemlji u kojoj se ne poštuje sopstveni Ustav, kakav god on bio, u kojoj se ne poštuju međunarodne obaveze, preuzete od države, bilo da se radi o obavezama iz Daytonskog sporazuma ili SSP-a, a sve radi postojećih blokada u procesu donošenja odluka, proširenje mogućnosti blokada zarad izjednačavanja prava konstitutivnih naroda i Ostalih, može zemlju vratiti u opasnu prošlost. Suštinski, programski utvrđeni, zahtjevi za ravnopravnost među konstitutivnim narodima ili zadržavanje statusa quo, kriju težnje da se zadrže osvojene političke pozicije jer sve dok BiH i njene institucije bude ustanovljena kao zbir etničkih programa, BiH ne može napraviti nijedan korak naprijed. Posljednji izbori u BiH upravo pokazuju način na koji nacionalisti zbijaju redove i vrlo brzo formiraju međusobno suprostavljene etničke blokove na bazi nacionalnih programa i saveza koji nisu sračunati na provođenje reformi I poboljšanja uslova života građana. Tako formirana vlast ne može na dnevnom redu imati sistemsku ustavnu reformu jer bi to značilo samoukidanje tih partija što se, sasvim sigurno, neće desiti. Uz letargičnu međunarodnu zajednicu koja je najglasnija u zagovaranju kompromisnih (čitaj polovičnih i loših) rješenja, samo kako bi se ispunila zadata agenda, i kojoj nedostaje jasna strategija u izgradnji države za koju su i bili najodgovorniji tokom posljednjih 15 godina i po čijem diktatu je i skrojen Daytonski sporazum, neuspjeh je zagarantovan. Konačno, apsurdnost stavova političkih partija se može sažeti u činjenici da postoji konsenzus o evropskim integracijama, ali ne postoji konsenzus o državi Bosni i Hercegovini.

Zatvorski sistem u Bosni i Hercegovini i europski zatvorski standardi

Author(s): Adnan Ćerimagić / Language(s): Bosnian / Publication Year: 2011

In past 10 years Bosnia and Herzegovina (BiH) has been highly criticized for violation of human rights of prisoners by the European Union, Council of Europe (CoE) and Human Rights Watch. Although international community supported BiH to achieve better standards in prison system it is still confronted with problems of overcrowding, lack of staff, lack of institution responsible for initial and continuous prison staff training, etc. BiH is a member of the CoE and it is obliged to achieve European Prison standards. These standards derive from Article 3 of the European Convention on Human Rights, the European Prison Rules and standards developed by the European Committee for the prevention of torture. Subject of the analysis is the level of incorporation and implementation of these standards within the prison system in BiH and the role of international community. Problem of BiH is not in incorporation, but rather in the implementation of European prison standards. BiH, supported by international experts, has revised its legal documents (e.g. Law on Execution of Criminal Sanctions) in accordance with the European standards. Authorities in BiH justified the non-implementation of these standards with lack of financial means. Although international community in certain occasions (e.g. Staff training center) promised full financial support, the implementation failed due to difficult political situation in BiH. International community decided rarely to put greater pressure on domestic authorities in order to achieve long-term results (e.g. Center for prison staff training). Over the years certain number of domestic personal worked closely with international experts and developed different strategies and proposals. Authorities in BiH should give this personal a chance and support to implement these strategies and recommendations, but also to invest in their further education. In BiH there are four completely independent prison systems and more effort should be put to achieve more coordination and harmonization between these systems, in order to prevent possible discrimination between prisoners serving sentence in different systems.