O jeziku i književnom djelu Antuna Karagića
On the language and literary work of Antun Karagić

Summary/Abstract: Bunjevačkohrvatski pisac Antun Karagić, rođenje g. 1913. u Gari, u mađarskom dijelu Bačke, nedaleko grada Baje. Umro je g. 1966. u Pečuhu. Smatra se najboljim hrvatskim piscem u mađarskom dijelu Bačke iz toga doba. Među bunjevačkim Hrvatima posebice su bili omiljeni njegovi igrokazi. Kada govorimo o hrvatskim piscima u dijaspori, pa tako i o piscima u mađarskom dijelu Bačke, uvijek se postavlja pitanje u kojoj su mjeri i na koji način ti pisci integrirani u hrvatsku književnost u cjelini. Pritom, naravno, iznimo važnu, ako ne i najvažniju ulogu igra jezik na kojem ti pisci pišu. Hrvatski pisci u mađarskom dijelu Bačke u znatnoj su mjeri svojim jezikom sami sebe svrstali u hrvatsku književnost. Osvrnemo li se kratko na Karagićeva prethodnika u pisanju igrokaza, Bunjevca Ivana Petreša (1876.-1937.), ili pak na pjesnika i prozaika Šokca Mišu Jelića (1881.-1961.) koji su, premda stariji od Karagića, dijelom bili njegovi suvremenici, otkrit ćemo razliku u pristupu jeziku. Petreš i Jelić, koji su također bili rodom iz mađarskoga dijela Bačke, većinu su svojih djela napisali specifičnim hibridnim književnim jezikom koji se s jedne strane oslanjao na pisani novoštokavski ikavski izričaj koji je osobito zastupljen u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća od Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije i Podunavlja, s druge se strane oslanjao na mjesne govore bačkih Hrvata, dok su se s treće strane ti pisci nastojali približiti hrvatskomu standardnomu jeziku kakav se njegovao u Zagrebu.

• Details
• Contents