We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Serbia has no clearly defined model of secularism. The search for a lasting model of secularity is a consequence of a half-century long practice of aggressive atheism in the period of communism which ceased the natural process of evolution of the relations between the state and church. Although the 2006 Constitution of the Republic of Serbia had explicitly proclaimed the principle of secularism, the existing practice, as well as the standpoint of the Constitutional Court is that Serbia should accept the model of cooperative separation instead of clear and rigid separation of the state and church. At the same time, in effect is a strong process of descularization of the public space. Desecularization of the public space in a multi-confessional and multi-ethnic society bears a certain risk of an increase in stigmatizing and discriminatory practices, violence and intolerance. In that context, the introduction of religious instruction of a denominational type in Serbia should also be taken into consideration. The introduction of religious instruction in a transitional state, in which the national identity is being built on the dominant religious affiliation, is an additional factor in the disintegration of the unstable multi-confessional society.
More...
Deluje da potrebe za nešto dužim zaključkom u ovoj temi nema. Pozitivno pravo u Republici Srbiji je jasno. Religijskim simbolima nije mesto u sudovima, jer oni ne oličavaju sekularnu državu. Naglasili bismo i da nam nije poznato da se u praksi desio pred srpskim sudovima nekakav slučaj u kojem je sporno pitanje bilo isticanje verskih simbola u sudovima. Zapravo,kada govorimo o ovoj temi, može se reći da Srbija sa svojim rešenjima, ali i praksom gde nijepoznat niti jedan primer o postavljenom pitanju upotrebe verskih simbola u samoj sudnici ili usudskom postupku, može predstavljati uzor ostalim državama. Možemo da zaključimo da je u Srbiji dosledno izvedeno načelo o svetovnoj državi.
More...
Mnogo toga je došlo do izraza u osvrtima, analizama i reakcijama, u ukupnoj debati u bosanskohercegovačkoj javnosti, a u povodu Zaključka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV) o zabrani isticanja vjerskih obilježja u sudskim institucijama. Neki sudionici u toj debati zauzimali su stavove o spomenutom Zaključku VSTV-a, a da uopće nisu bili obavješteni o njegovom sadržaju. Drugi su sudjelovali u raspravi gubeći iz vida činjenicu da je VSTV svojim Zaključkom zapravo zahtijevao od rukovodilaca sudskih institucija i organa primjenu već postojećih odredbi zakona o sudovima kojima se sudijama i službenicima suda zabranjuje ispoljavanje bilo kakve vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti za vrijeme obavljanja službene dužnosti. U cjelini uzev, u javnoj debati o Zaključku VSTV-a BiH preovladava percepcija sadržaja tog zaključka koja kao njegov cilj vidi prvenstveno i gotovo isključivo zabranu ženama muslimankama koje nose maramu da obavljaju sudske i druge funkcije u bosanskohercegovačkim sudovima. I, iako takva percepcija nije formalno osnovana u samom tekstu Zaključka VSTV-a ona nije niti slučajna niti bezrazložna. Također je važno uočiti da se u reakcijama većine „pogođenih“ spomenutim zaključkom VSTV-a iznosi bojazan o opasnoj mogućnosti proširenja ograničavanja, odnosno diskriminiranja pokrivenih žena i u drugim područjima javnog djelovanja. Zanimljivo je također primjetiti i to da su se na jednoj strani, među onima koji podržavaju pravo žena na maramu u javnom prostoru kao njihovo ljudsko i vjersko pravo našle i neke nevjerske nevladine organizacije, dok je, na drugoj strani, bilo i onih u čijim je istupima do izraza dolazio govor mržnje. Neki stavovi i reakcije na Zaključak VSTV-a pokazuju nerazumijevanje složenih procedura koje pretpostavljaju entitetski i nacionalni, odnosno etnički politički konsenzus predviđen za donošenje odluka u ustavnopravnoj arhitekturi BiH kao i nerazumijevanje složenosti multietničke i multireligijske stvarnosti bh-društva u cjelini. Nije nevažno ni to da se u nekim elementima kampanje koja se vodila ili još uvijek vodi za pravo žena da mogu obavljati sudske funkcije s maramom kao i u nekim elementima kampanje protiv VSTV-a ide na ruku onima u BiH, ali i u zapadnoevropskoj političkoj javnosti koji iz različitih razloga i sa različitih polazišta sumnjiče muslimane u pogledu njihovog opredjeljenja za sekularnu i građansku Bosnu i Hercegovinu. U dosadašnjoj debati o religijskim simbolima i vjerskim obilježjima u sudskim i drugim državnim institucijama izneseni su i neki referentni pogledi koji se temelje na uvidima u međunarodne konvencije o ljudskim pravima, presude evropskih sudova, različite evropske modele sekularnosti kao i u američku praksu u pogledu prava na odijevanje u skladu s vjerskim uvjerenjima u sudskim institucijama. Pa ipak, u cjelokupnom dosadašnjem toku, sadržaju i karakteru rasprave o religijskim simbolima i vjerskim obilježjima u sudovima i drugim državnim organima i institucijama, pokazalo se, kako ja vidim, da temeljni izazov o kojem je potrebno voditi društveni dijalog na svim razinama predstavlja pitanje: kako nam se valja nositi s našim različitostima, posebo onim vjerskim, svugdje u društvu, a posebno u javnom prostoru?
More...
Iz svega slijedi da ni Zakonom o sudovima u FBiH, ali ni drugim propisima kojima se ograničava manifestovanje vjere ili uvjerenja za vrijeme obavljanja javne službe u pravosudnim institucijama, nije uvedena bilo kakva opća zabrana ispoljavanja vjere ili uvjerenja, pa tako ni zabrana hidžaba. Naročito, sporni zaključak VSTV-a ne predstavlja akt kojim se bilo šta zabranjuje u odnosu na sudije, tužioce i druge zaposlene u pravosuđu, jer je njime samo ukazano na ograničenja koja su propisana u relevantnim zakonima i etičkim kodeksima. Zato su navodi o tome da se propisima ili zaključkom VSTV-a zadire u pravo svih muslimanki koje nose hidžab da javno ispoljavaju svoja vjerska uvjerenja neosnovani i netačni, kao i navodi o tome da im se onemogućava bilo kakav rad u javnim službama. Kako je upravo pokazano, relevantnim zakonima i kodeksima koji se odnose na državne službenike na svim nivoima, jedino ograničenje se odnosi na javno ispoljavanje političkih uvjerenja za vrijeme vršenja službenih dužnosti. Iz tog razloga su i stavovi o tome da svakome ko javno ispoljava vjersko uvjerenje treba ograničiti rad u bilo kojoj javnoj službi neutemeljeni u propisima, jer nadležni zakonodavci su to pitanje, poštujući zahtjeve pluralizma i demokratije, već uredili na određeni način. Naravno, zahtjev za potpunim onemogućavanjem učešća u javnoj službi onima koji otvoreno i jasno manifestuju svoju vjeru ili uvjerenje se može postavljati, ali kao ideja koju oni koji je zastupaju mogu promovirati u političkoj areni i kroz političke programe, dakle u demokratskoj političkoj utakmici. S druge strane, proglašavanjem od strane crkava i vjrerskih zajednica određenog načina oblačenja ili ponašanja vjerskom obavezom ili vjerskom zabranom, ne stvara nikakvu obavezu u sekularnoj, demokratskoj državi ni za javnu vlast niti za građane, pa čak ni za vjernike koji takvo tumačenje vjere ne prihvate. Ponašanje u skladu s tim obavezama i zabranama ostaje isključivo u sferi ličnih odluka onih koji se poistvojećuju s određenom vjerom ili uvjerenjem i nepovinovanje takvoj obavezi ne može biti sankcionirano u pravnom sistemu. Također, stav crkve ili vjerske zajednice o tome šta je vjerska obaveza unutar određene vjere ne može biti relevantan argument za tvrdnje o kršenju prava na slobodu manifestovanja vjere ili za postojanje diskriminacije u smislu Ustava BiH i Evropske konvencije. Naime, Bosna i Hercegovina je sekularna država u kojoj se Ustavom BiH garantuje najviši nivo zaštićenih ljudskih prava. To je također država u kojoj žive ljudi različitih svjetonazora, vjera i uvjerenja, a javna vlast svakome od njih mora na isti način osigurati pravo da to njegovo/njeno uvjerenje bude poštovano na jednak način u skladu sa principima sekularnosti, pluralizma i demokratije, javna vlast ima obavezu, prema Evropskoj konvenciji, Zakonu o slobodi vjere i međunarodnim standardima ljudskih prava, osigurati autonomiju crkava i vjerskih zajednica i postupati kao „neutralni i nepristrasni organizator upražnjavanja različitih religija, vjera i uvjerenja“, što joj daje ovlaštenje da pravo na manifestovanje vjere ograniči na propisani način. U odlučivanju koje će mjere preduzeti, država uživa određeno polje „slobodne procjene“ koje nije neograničeno i koje je u uređivanju djelovanja i rada javnih službenika, a naročito sudija i tužilaca šire, ali u svakoj državi članici Vijeća Evrope potpada pod nadzor Evropskog suda za ljudska prava. Svakako, država mora voditi računa o tome i da niko ne bude diskriminiran zbog svoje vjere ili uvjerenja ili njenog ispoljavanja, što opet znači da za različit tretman osoba koje javno ispoljavaju svoju vjeru i uvjerenje, javna vlast mora imati legitiman cilj i razumno i objektivno opravdanje u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, što u konkretnom slučaju svakako postoji.
More...
Roy S. Moore iz države Alabama (SAD), postao je okružni sudac 1992. godine. Odlučio je da zasjedanja suda počinje s molitvom, a na zid sudnice je pričvrstio drvenu ploču s izrezbarenih deset božjih zapovijedi „da popuni prazan zid“. Na inicijativu ACLU (American civil liberties union) državni sud je zabranio najprije molitvu u sudnici, a zatim naredio i uklanjanje duboreza. Godine 2001. sudac Moore se natjecao za Vrhovni sud Alabame i bio izabran. Nakon 6 mjeseci u zgradu suda je krišom noću unio granitni spomenik težak 2,5 tone (!?) na kojem je uklesan – naravno, Dekalog. Ponovno je sud naredio uklanjanje spomenika, ponovno Moore nije htio pokoriti se presudi, pa je naređeno njezino izvršenje. Zbog takvog ponašanja Moore je 2004. razriješen sudačke dužnosti. Nakon što se u međuvremenu dvaput neuspješno natjecao za mjesto guvernera Alabame, 2012. je ponovno izabran za suca Vrhovnog suda te savezne države. Poznat je pod nadimkom „ajatolah Alabame“. Iz priče o sucu Mooreu može se razabrati da je pitanje dopuštenosti i dopustivosti vjerskih obilježja u sudovima – aktualno pitanje, i to ne samo domaćeg i regionalnog, već i univerzalnog značaja. Ovaj rad ima ambiciju da na pitanje iz naslova pokuša dati argumentirani odgovor, ili da ga, barem, razmotri s različitih aspekata. Ako pokušamo zamisliti mjesta gdje bi bilo moguće naći vjerske simbole u sudovima ili drugim pravosudnim institucijama, možemo ustanoviti sljedeće: vjerska obilježja mogla bi biti a) postavljena negdje u zgradi suda ili sudnici, b) mogu biti dio opreme ili odjeće suca ili sudskih službenika, c) mogu biti dio opreme ili odjeće punomoćnika stranaka ili državnih odvjetnika, odnosno d) mogu biti dio odjeće stranaka. Razmotrit ću u nastavku svaku od nabrojanih mogućnosti, kako prema predviđenom zakonskom okviru, tako i s nekih drugih aspekata. Napominje se, radi boljeg razumijevanja navoda i citata, da su oni uzimani iz spisa triju abrahamskih religija, budući da one imaju najveći broj vjernika na ovom području, te budući da su potpisanom autoru koliko - toliko poznate, za razliku od ostalih.
More...
Analiza pokazuje da, u pogledu sudova i nosilaca sudijske funkcije, te službenika u sudskim organima, zaključak VSTV-a BiH dosljedno slijedi važeći normativni (sekularni) okvir FBiH/BiH. Prema osnovnom principu sekularne države – principu neutralnosti – zgrade i prostorije sudova moraju biti pošteđene od isticanja vjere i vjerskih simbola, te na jednak način, i na simboličkoj razini, jednako pripadati svim građanima BiH. U protivnom, nepoštivanje obaveze vizualne neutralnosti sekularne BiH može biti dovesti do, ne samo povrede prava stranaka na pravično suđenje, nego i (dodatno) destabilizirati sudski, odnosno cjelokupni pravni sistem u BiH. Prema važećem normativnom okviru jednako važi i za nosioce sudijske funkcije. Zasebno ostaje pitanje da li je važeća mjera sekularnosti opravdana u pogledu službenika u sudskim organima? Posebice u pogledu onih službenika koji nemaju kontakta sa strankama, a koji žele da konzumiraju pravo na slobodu vjere/uvjerenja, čime se ni na koji način ne bi narušavalo načelo neutralnosti i nepristrasnosti sudstva, odnosno pravo stranaka na pravično suđenje iz člana 6 EKLJP-a. U pogledu tužilačkih organa i tužilaca moglo bi se istaći da važe jednaki principi kao i za sudove. S obzirom da referentni propisi koji se odnose na tužilačke organe i tužioce pitanja isticanja vjere i vjerskih ubjeđenja ostavljaju nedorečena, zaključak VSTV-a BiH se oslanja na Kodeks tužilačke etike i slijedi mjeru sekularnosti uspostavljenu u tački 4.4. U poglavlju 4.2. pokazano je da, u kontekstu normativne kvalitete, Kodeks tužilačke etike udovoljava uslovima afirmisanim kroz praksu ESLJP-a da ograničenje manifestacije vjerskih sloboda mora biti u „skladu sa zakonom“. Međutim, u pogledu uposlenika (službenika) u tužilačkim organima, indikativno je da je VSTV BiH zaključkom prekršilo načelo zakonitosti u materijalnom smislu. Imajući u vidu društveni značaj tužilačkih organa, a s obzirom na postojeće praznine u referentnim propisima (zakonima o tužilaštvima u BiH), zakonodavna vlast morala bi u što skorijem roku zakonskim izmjenama riješiti pitanje (de)sekularizacije ovih institucija, jednako na cijeloj teritoriji BiH. Tako bi se spriječile moguće zloupotrebe ovlaštenja i dosljedno uspostavio normativni okvir mjere sekularnosti u tužilačkim organima u BiH. U pogledu stranka, prema normativnom okviru FBiH (čl. 13 st. 3 Zakona o sudovima u FBiH) pokazano je da VSTV BiH nije imalo normativno uporište da dozvoli nosiocima pravosudnih funkcija pažljivo ispitivanje i eventualno ograničenje manifestacije vjere i vjerskih ubjeđenja stranka kao korisnika sudskog servisa. U tom kontekstu, jedan od nedostataka jeste činjenica da Zakon o sudu BiH, Zakon o sudovima RS i Zakon o sudovima BD ne propisuju (uopšte) dozvoljene granice ispoljavanja vjere u sudnici. S druge strane, jezička formulacija člana 13 Zakona o sudovima FBiH navodi na zaključak da stranke pred sudom uživaju neograničeno pravo na ispoljavanje vjerskih ubjeđenja u sudskom postupku, što je u suprotnosti sa sadržajem člana 9 st. 2 EKLJP! Imajući u vidu neodređenost pojma vjersko obilježje, ovakvim normativnim propustima ostavlja se širok prostor mogućim arbitrarnim i diskriminatornim postupanjima, te (ne)opravdanim ograničenjima manifestacije vjere i vjerskih ubjeđenja stranaka u postupku, što u konačnici može ugroziti njihovo ustavno jamstvo na uživanje punog opsega prava na pravično suđenje, odnosno, s druge strane, pravo na rad (advokati).
More...
Ne samo u ekskluzivnim znanstvenim krugovima društvenih humanističkih ili duhovnih znanosti nego i u javnim debatama (na kapitalu kako kulturno-političke baštine prosvjetiteljstva: na konceptu javnog i demokratskog oblikovanja političke volje, političkog pluralizma, sekularnog državno-pravnog ustrojstva, liberalnih tržišno-ekonomskih normi, emancipacijskom političkom konceptu autonomije slobodnog građanina, svjetonazornom i kulturnom pluralizmu modernih društava, – tako i uz potporu rapidne globalne ekstenzije tehničko-medijske „komunikacijske“ mreže) – u fokus kritičke dijagnoze epohe ili „duhovne situacije vremena“ ulaze i glasovi o krizi moderne, o navodnom kraju moderne, o nedovršenom projektu moderne, o pitanju „druge moderne“ (Ulrich Beck), o samokritici moderne, o „fundamentalizmu moderne“ (Helmuth Dubiel), o neispunjenim obećanjima i/ili teškoćama modernog projekta prosvjetiteljstva, etc. U vokabular ili u šlagvorte te kritičke dijagnostike spadaju i formulacije o „novoj nepreglednosti“ svijeta i modernih društava ili o njihovoj kompleksnosti, o „postnacionalnim“, „posthistorijskim“ konstelacijama, o „postsekularnim društvima“, o „posthistoriji“ o „postliberalnom karakteru društva“ itd.
More...
In this paper the short overview of the secularisation debate in sociology has been discussed from the early period (religion and modernisation), over the main arguments of the postsecularist (rational choice theory and religion) till the (neo-)secularist approach in understanding secularisation processes (secularisation as descriptive and not normative hypothesis). Further on, Phillip S. Gorski approach of “historicising the secularisation debate” has been applied on the case of Bosnia and Herzegovina in order to propose the possible agenda for the future research. Finally, an issue of political and/or religious identities has been discussed as one of the possible approach in problematising the secularisation processes in Bosnia and Herzegovina, but in modern world as well.
More...
Uvid u pravni okvir vjerskih sloboda u BiH i analiza odluka Ustavnog suda BiH, ukazuje da je BiH, u smislu karaktera pravnih propisa i praktičnog postupanja, sekularna država. Pravnim okvirom je uspostavljen model institucionalnog i funkcionalnog odvajanja države i vjere uz mogućnost saradnje u pitanjima od zajedničkog interesa. Država je odvojena od vjere u smislu da „niti jedna vjera ne može imati privilegovani status državne“, ali i u smislu da „pojedincima garantuje slobodu izbora vjere, a vjerskim zajednicama samostalnost u organiziranju, upravljanju i djelovanju.“ U skladu sa pretpostavkama člana 9 stav 2 EKLJP, BiH može ograničiti oblik i opseg ispoljavanja pojedinačnih i kolektivnih vjerskih sloboda. U skladu sa ustavnim i zakonskim propisima princip zabrane diskriminacije djeluje kao jedan od osnovnih postulata regulisanja odnosa države i vjere, te pravnih garancija uživanja vjerskih sloboda. Iz prikazane prakse Ustavnog suda BiH vidi se da u svakoj pojedinačnoj odluci Ustavni sud slijedi pozitivni pravni okvir. Zavisno od konkretnog predmeta, stavovi Ustavnog suda BiH, čvrsto stojeći na principima sekularnosti, teže modelu odvojenosti ili modelu saradnje. Odlukom U 5/98 potvrđena je osnovna karakteristika sekularnosti BiH - „odvojenost uz saradnju“. Međutim, važno je uočiti da je zaključak predmetnog pitanja ove odluke, formalno potvrđen tek sa donošenjem Zakona o slobodi vjere BiH. Odlukama U 19/14, U 62/01 i AP 286/06 zadovoljeni su principi sekularnosti da BiH garantuje uživanje pojedinačnih i kolektivnih vjerskih sloboda, ali i to da javne vlasti mogu, štiteći osnovne vrijednosti demokratskog društva, ograničiti njihovo ispoljavanje u skladu sa principom konkordancije. Zaključak odluke U 4/04 dodatno osnažuje model sekularnog uređenja BiH jer utvrđuje da u svim odnosima javne vlasti moraju djelovati u skladu sa načelom zabrane diskriminacije kako bi uspostavile religijsku hramoniju i međureligijsku toleranciju. Uzimajući u obzir historijski značaj vjere na tlu BiH, te aktivnu ulogu crkava i vjerskih zajednica u svakodnevnom društvenom i političkom životu, mišljenja sam da važeći model odvajanja države i vjere uz mogućnost saradnje odgovara BiH, ako čak nije i nužan. Ipak, otvorena pitanja odnosa između države i crkava i vjerskih zajednica koja čekaju na regulaciju, mogla bi prouzrokovati izmjene pozitivnog pravnog okvira. Afirmiracija drukčijeg shvatanja vjerskih sloboda mogla bi dovesti i do drukčijeg shvatanja standarda i principa pozitivnog modela sekularnog uređenja BiH. Pri tome je nužno da javne vlasti zauzmu i zadrže nepristrasnu poziciju koja u svakom odnosu sa „vjerskim faktorom“ ne smije rezultirati diskriminacijom i narušavanjem državne neutralnosti.
More...
The research focuses on the main texts of the Old Bulgarian hagiographical cycle about Saint John of Rila. Text analysis of the post-biographical parts leads to the conclusion that the relics of the Rila saint extremely actualize their impact in historical periods that are dramatic for the ethnic destiny.
More...
This article presents an unknown until now old printed books collection of the “Holy Trinity Monastery” in Novo Selo, Apriltsi. It contains 18 printed books, most of them are Russian liturgical books, the earliest of which are the Gospel and the Apostle, published in the Kievo-Pechorian Lavra in 1752. Rare editions of engravings are presented and is given the content of the contributions, which gives information about the books themselves, about their owners and about the history of “The Holy Trinity Monastery” in Novo Selo. Particular attention is paid to an unknown note from the famous Bulgarian Revival writer Stoyan Kovanlushki.
More...
The prelatic sceptre is a symbol of strength and spiritual power. It imposes the obligation and responsibility to care for the integrity and preservation of the spiritual flock. The sceptre provides the bishop the power to judge and make decisions. The find from Trapezitsa is discovered in the big duplex building, in the civil complex near church № 3, in the Southeastern sector of the stronghold. The find has a biconical shape, with an almost flat upper surface. It’s quite possible that the workmanship is linked to a metropolitan studio. The entire surface features a “bird eye” ornament, applied circumferentially and also radially. Eight relief sheets are placed on the side surface. They are crafted in tall relief. From below the item ends with a bush for the attachment of the wooden stick. It remains an open question as to what kind of a representative of the metropolitan aristocracy was the complex in question meant for – a high-ranking layman or a clerical individual? The bone end of the prelatic sceptre is an important find, which links the new-found civil complex of Trapezitsa with a high-ranking representative of the metropolitan ecclesiastical hierarchy.
More...
The subject of this article is the social status of 22 grammarians known from the medieval Bulgarian sources. The period on which names “grammarians” are found in the Bulgarian Middle Ages is of Xth to beginning of XVth century. One of the goals is to point out what is the status of the “grammarian” in Medieval Bulgaria – is it a service, an alias, a title or an epithet. The places which are connected to these people have been researched. The work of grammarians is mainly connected with copying theological books or with translations from Greek to Old Bulgarian. The Old Bulgarian grammarians are mostly secular persons who work for churches or monasteries. Their work is custom-made or in some cases the work for a fee. The alias “grammarian” in medieval Bulgaria has no official character, it is not a title with designated service. In indicates to certain professional skill, level of education and deserved status higher than the one that an ordinary medieval scribe has.
More...
For the existence of women monasteries we lack sources, unlike men monasteries, for which we have plenty of written, archaeological and hagiographical data. Relying mainly on the written sources – building and gravestone inscriptions, bead-rolls and marginal notes – I will try to examine the existence of female monasticism in the territory of the Balkan Peninsula from the period of Christianization till the end of the 18th c. (using the above-mentioned sources). Despite some separate mentions of nuns, it could be traced back through the sources that the development of female monasticism in the Balkans was not interrupted from the period before the Ottoman conquest till the end of the 18th c.
More...
The semantic realizations of the concept of will in the history of Bulgarian literary language are examined in this paper. The linguistic facts of Old Bulgarian manuscripts, original works of Patriarch Euthimius, New Bulgarian damascenes and modern language are used. The system of phrases and sentences with “will” and its distribution in different contexts are analyzed in a relation with cultural situation in the ХIV c., Christian ideas and strategy of the author.
More...
A photograph and a color copy of the fresco, made before the earthquake in 1913 have survived as evidence of the ktitor’s portrait. The ktitor is young and has a black beard, he is clad in a splendid bishop’s vestment with Latin crosses and a black monastic koukoulion. In the image, dedicated to the apostles of the Church of Rome Peter and Paul, he is positioned next to the Virgin Mary with Child on throne, above the western entrance of the church, where there had never been other ktitor’s portrait and inscription and, in fact, that gives grounds for the monumental composition to be dated in the same way as the main painting at the time of bishop Ignatius in 1442. The ktitor is depicted to give the model of the church with both of his hands to the apostles of the Church of Rome St. Peter, who presents him before Christ and his Mother, symbolizing the Church. He seems to be smaller than the other figures and his eyes are looking upwards to the Prince of the Apostles Peter – a vision of the Roman claim for supremacy. The ktitor’s model of the church reflects the state of the building with the external gal¬lery before painting the calendar in the sixteenth century, when the big arch-like barred windows were bricked in connection with the painting of the calendar. Most likely, that earlier reconstruction was done in the mid-fifteenth century, when the town of Turnovo was undertaking major buildings – e.g. the bridge and the mosque of Feruz Bey (1435). To identify the Turnovo metropolitan Ignatius, it is the style of the ktitor’s composition that also helps and the accompanying inscription with palaeographic characteristics that are specific for the signatures of the painter Nikolas (e.g. the anagram from 1442). It is known that Ignatius and the Ecumenical Patriarch Joseph II came from the Bulgarian tsarist family and had been in one and the same kellion of the Mount Athos monastery Alipu. That explains the exceptional presence of St. Athanasius of Mount Athos in the altar near the patron of metropolitan St. Ignatius the God-bearer in the diaconicon where the order of dressing was taking place. The Tree of Jesse is contaminated with the Genealogy of Christ and covers the whole space of the church. It unifies the conceptual program by spreading its branches around the Virgin Mary with Child in the apse, the arcade of the triumphant Heavenly Church with the parents of the Mother of God, the martyr priests and warriors, and the scenes from the life of Christ. A painting by Boris Denev painted before the earthquake in 1913 shows the lying Jesse at the southern pillar of the narthex where the stem of the genealogy tree is sprouting out. The vision is related to the genealogy in the Gospels of Matthew and Luke, and also in the Hermeneia of Dionysius of Fourna. The Genealogy of Matthew according to his father’s royal line starting from Abraham, Isaac and Jacob is associated with the one of Luke, according to his maternal line from the ancestors of the |Virgin Mary, Adam, Eve, and Abel, who never occupied the throne of the Jews and in this connection there is the unique branch with the righteous women. The origin of the two genealogies was on the western wall of the narthex facing Jesse. The direction of the visual narrative from left to right is indicated by the image of the semi full-face of Tara, the father of Patriarch Abraham, depicted on the western end of the southern wall of the narthex. The genealogy of Luke on the western wall of the narthex over the entrance had been developing north-wise in the narthex and the naos. The images of their descendants are partially preserved on the northern wall of the narthex (Noah with the Ark and his sons Sim and Japheth) and the naos (Nahor, the father of Tara). The genealogy after Mat¬thew on the western wall of the narthex, south of the entrance, spread over the apse with a unique branch, dedicated to the twelve sons of Patriarch Jacob. Further on, there are the sons of Judah, the Patriarch Kings Zar on the northern pillar in the narthex, and Phares on the southern wall of the narthex next to Tara, where it continues eastward reaching Jesse. From there on, the genealogy is continuing on the northern pillar with Patriarch Ravoam and then in the central arch next to Christ. The Tree of Jesse includes also images from the Hermeneia – e.g. the righteous women, the prophet Nathan, and King Joshua in the southern arch between the narthex and the naos, Patriarch Melchizedek at the northern pillar of the narthex and the pointed by him righteous men named Tobit and Tobias with scrolls unfolded in the northern arch between the narthex and the naos. The connection between the Old Testament and the New Testament is achieved along the west-east axis, from the narthex through the naos to the altar. Depicted in the apse is a branch with the Covenant of Patriarch Jacob as a symbol of the Old Testament unity and prefiguration of the Virgin Mary with Child – cf. the ewer with heavenly manna of Levi and Christ in the hands of Judas. Depicted in the central arch between the narthex and the naos is an allegory of the New Testament unity – the Council of Jerusalem, presented by God’s brethren Jacob and Judas, and the leaders of the apostles Peter and Paul, based of the Seven Ecumenical Synods in the narthex. The tree of Jesse is an element of imperial propaganda, as it is an evidence of the power being taken over from father to son. Most kings have their hands covered for the Holy Communion, but some point to the visual text – e.g. king Zar, the first-born son of Judas, points with his right hand the younger brother Perez from whom originates the family line of Jesse, and his great-grandson, King Aminadav, points with his left hand to his son Nahshon who is called upon to lead Judah’s family line before Moses during the escape of the Jews from Sinai. In the central arch, King Jotham points out to his father Uzziah, who during his life, made him a co-ruler, whereas the kings Sadok and his son Ahim, as well as their descendant St. Joseph, point to the Child dressed in golden vestments as in a dream of the prophet Jesse.
More...
In the second half of the 17th century a Boka-Kotorska icon painting school was formed. Despite its popularity, extensive research and publications have been made on representative personalities. In the museum of the medieval town of Dubrovnik today there are 35 icons belonging to the Boka-Kotor School. The amount of works attributed to the artistic range of the school is not exhausted. In the first decades of the eighteenth century icons appeared in the most elite and high-paying commercial territories, churches and monasteries, which are post-Byzantine. Even in stylistic terms, as I have already said, they have nothing to do with the old masterpieces of the Dubrovnik masters. The first distinctive feature is that the models and models of iconography that will be used in the work of this school are of post-Byzantine origin. For example, the composition “Deisis”, which is strongly represented in the work of some generations of masters, is indicative. Of course, Western prototypes, decorative elements characteristic of Baroque painting, are coming into the art of later periods. The Tryavna iconographic school, despite its individual characteristics, also follows the traces of naivetry and the shaping of shapes. Undoubtedly, there are long distances, distant centres developing independently of each other. But, on the other hand, the boundaries of art come closer, even cross, especially when it comes to religious-popular ideas and the progression of visual rhythm and reflection of creative consciousness. The present study is devoted to these issues and a comparative analysis of various inscriptions and stylistic features.
More...
The object of study in this article are the morphological peculiarities of the nominal system in the hitherto unattributed liturgical commentary of MSS RGADA 88 and Bogishich 52. On the basis of a thorough linguistic analysis linguistic data are gathered about the age in which the work appeared and the literary school to which its author belonged. This investigation shows that as regards its morphological characteristics, the commentary has the characteristic features of Southern Slavonic literature, which conform to the linguistic norms probably already established on Mt. Athos in the first decades of the 14th century and adopted by the Tarnovo men of letters as well, norms underlying the Resava orthography in Serbia later. Judging by the linguistic data examined, the commentary could have been written in the Western Bulgarian or the Eastern Serbian lands by an author who had a command of Old Bulgarian and observed its morphological and syntactic norms by using synthetic nominal forms at the time when the new analytical system had already established itself in the vernacular.
More...